Advertisement
  Početna arrow Prijevodi arrow Filozofija povijesti Friday, 24 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Filozofija povijesti PDF Ispis E-mail
Filozofija.net ovaj put donosi prvo poglavlje knjige "Geschichtsphilosophie" jednog od najznačajnijih suvremenih filozofa povijesti - Emila Angehrna.  Poglavlje analizira unutarnja proturječja i temeljne smjernice razvitka filozofijskog mišljenja historije pokušavajući napipati njegove otvorene rane i potencijalne smjerove razvitka. Filozofija.net se zahvaljuje autoru na dopuštenju da publicira ovo uvodno razmatranje.
Emil Angehrn 

Filozofija povijesti

 

Verlag W. Kohlhammer

Stuttgart Berlin Bonn 1991

 

 

Prevod: Dr. phil. Samir Osmančević

@www.filozofija.net, Graz 2004

 

 

Uvod: Filozofija povijesti i povijest

 

Čini se da naslov "filozofija povijesti" danas dovodi u nepriliku. Filozofija povijesti - i to ne tek od danas - više ne važi za aktualnu temu filozofije već više kao obrazovno nasljeđe prošlih vremena, kao izraz jednog povjerenja u povijest što smo ga izgubili. Ako je govor o kraju povijesti, o posthistorijskom dobu za mnoge postao samorazumljiv čak i neovisno od apokaliptičkih vizija propasti, onda se odista možemo pitati da li filozofija povijesti još ima pravo na postojanje. Klasična filozofija povijesti vođena optimizmom napretka došla je do dvostrukog konca: s jedne strane u pričama o raspadu i vizijama propasti, s druge u samorastvaranju historijske svijesti u jednoj civilizaciji za koju historijska ukorijenjenost isto onoliko gubi na snazi kao što blijedi i negda jaka orijentiranost na budućnost. Čini se da dvostruki gubitak povjerenja danas onemogućava neusiljenu filozofiju povijesti: nestanak povjerenja u mogućnosti supstancijalnog odnosa prema prošlosti i koncepta budućnosti te, dijelom, sasvim neovisno od tog, rastuća nevjerodostojnost sadržajne interpretacije i filozofijske teorije o tijeku povijesti.

U upadljiva obilježja filozofije povijesti općenito spada i njena vlastita historijska sudbina, konkretno: njena kratkovječnost. Drukčije nego, recimo, spoznajna teorija ili etika ona ne spada u klasične predmete koji od antike ocrtavaju područje filozofije. Tamo gdje se o njoj može govoriti u pregnantnom smislu, filozofija povijesti nastaje u historijski poznom trenutku kako bi ponovno nestala već jedno stoljeće docnije. Njeno formiranje pada u doba prosvjetiteljstva; stvaranje pojma zahvaljuje se Voltaireu (1765). Već nekoliko desetljeća docnije hegelovska filozofija obilježava klasični vrhunac njenog razvitka; te ponovno jednu generaciju kasnije još Marks formulira svoj materijalistički koncept suprotan Hegelovom, dok njegov suvremenik Burckhardt filozofiju povijesti već odbacuje kao apsurdan pothvat. Povijest, doduše, u historizmu kao i u metodici duhovnih znanosti ostaje prominentna tema filozofijske refleksije – no ipak u neprevidivoj skepsi spram obuhvatnih tumačenja i racionalnih konstrukcija povijesti i bez emfatičnog naslovljavanja takvih refleksija filozofijom povijesti. Tako se, eto, možemo prepirati o nalazu: sud o tome da li filozofija povijesti još treba postojati odnosno da li još postoji evidentno je povezan sa definicijom samog pojma. Ipak će se morati kazati da globalni razvitak filozofije povijesti predstavlja signifikantan faktum kojeg valja interpretirati: valja razjasniti kako dolazi do kulturnohistorijski poznog nastanka filozofije povijesti koja se pojavljuje pod ovim imenom i koji su razlozi njene krize do koje ubrzo dolazi; njena sudbina retrospektivno može pobuditi dojam kao da se ovdje u drugoj polovici 18. stoljeća formira nešto što već u momentu svog nastanka u sebi nosi klicu propasti.

Međutim, iz današnje perspektive je i ovaj opis parcijalan; protiv opadanja historijske kulture valja istražiti protustrujanja koja najavljuju ponovno probuđeni interes, novu potrebu za poviješću i u skladu s tim novu potrebu za refleksijom, čak i filozofijskom, u odnosu na povijest. Reetabliranje muzeja, konjunktura svakodnevne povijesti u publikacijama i medijima, sve više izložbi i komemoracija, rastuća politička virulencija tvrdnji o historijskoj pripadnosti kao, recimo, u regionalizmu, u novim nacionalnim pokretima – sve to takođe spada u obilježja duha vremena jednako kao i postmoderno pokapanje svjetskopovijesnih perspektiva. I ovdje valja razjasniti što se to u takvim kretanjima u suprotnom smjeru artikulira kao potreba – da li u njima samo do svog nasljeđenog prava ponovno dolaze potisnute, antropološki neopozive potrebe ili se formiraju nove, kompenzatoričke potrebe protiv civilizatoričkih tendencija moderne. Čini se da aktualno stanje filozofije povijesti, historijske svijesti i interesa za povijest  u istoj mjeri potrebuje preciziranje kao i eksplanaciju; ni u jednom od ovih aspekata sadašnjost ne prezentira jednoznačno-jedinstvenu dijagnozu.

U svakom slučaju jedno postaje jasno: filozofija povijesti je na eminentan način aficirana poviješću. To vrijedi za određenje njene metode, njenog predmeta i interesa, za njen status i njeno mjesto u cjelini. Ne variraju samo odgovori na uvijek ista pitanja već i sami pravci pitanja, upravo pretpostavke o onome o čemu općenito valja pitati. Na drukčiji i principijelniji način nego u drugim teorijskim oblastima, pri utvrđivanju onog što je njena tema mi smo u filozofiji povijesti upućeni na povijest. To se, konačno, nadaje otud što je njen predmet i sam historijski varijabilan i uvjetan: sama povijest nije nikakva invarijantna antropološko-socijalna datost. Što povijest jest mijenja se tijekom vremena i s kulturalnim i civilizatoričkim uvjetima; da, upravo nije besmisleno govoriti o tome da sama povijest nije uvijek postojala već da ima određeni početak u kronologiji čovječanstva te da će možda takođe ponovno nestati (tamo gdje već nije nestala). Ono povijesno je kao takvo, ne tek u svojem specifičnom očitovanju, jedna historijska veličina, početak povijesti je i sam historijski faktum.

Upuštenost filozofije povijesti u povijest znači njenu isprepletenost s realnohistorijskim procesima kao i formama svijesti. U ovom se koneksu apstraktno daju razlikovati tri razine: povijest, historijska svijest i filozofija povijesti, pri čemu srednja obuhvata čitav spektrum individualnih i socijalnih oblika svijesti, formacija svakodnevice kao i kulturalnih (religijskih, umjetničkih, znanstvenih) očitovanja. Razlikovanje razina treba apstraktnim označiti najprije u pogledu na prve dvije (koje često međusobno divergiraju kao “povijest” i “historija”, a da se terminološko razlikovanje nije striktno nametnulo): o povijesti u striktnom smislu valja govoriti samo tamo gdje postoji historijska svijest. Povijest živi samo onaj koji je svjestan svoje povijesti. Povijest nije nikakva veličina koja se da predmetno (kao objektivan proces, ukupnost prošlih događaja ili slično) definirati. Ona jest samo u mediju subjektivnog predočavanja (ne pretapajući se u njega) ukoliko je se istodobno sjeća, prerađuje, razumijeva, rekonstruira. To je to što povijest prirode i zemlje razlikuje od onog što u normalnom razumijevanju nazivamo poviješću. Kad bismo k tome htjeli uzeti objektivni niz događaja, historijski factum brutum, mogli bi smo ga još kao nulti stupanj staviti u osnovu trima drugima: bila bi to razina materijala koji onda kad je povijest konstituirana još nije oblikovan određenim interesima i modalitetima razumijevanja. Povijest nije na njemu samom kao što je jednako malo historiografsko njegovo puko registriranje – njegovo potpuno i simultano registriranje u jednoj „idealnoj kronici“ (Danto). Povijest je povijest o onome koji ima sjećanje ukoliko ima sjećanje. U ovom smislu valja shvatiti – opravdani ili neopravdani – govor o bespovijesnim narodima  i nehistorijskim kulturama. „Historijsko“ je kao određeni modalitet socijalnog života i samo kulturna tvorevina i njegov se nastanak ne da razdvojiti od nastanka historijske svijesti. Geneza, mijena i konkretno formuliranje historijske svijesti uvjetovani su realnim historijskim procesima, kulturalnim, političkim i civilizatoričkim promjenama. I filozofija povijesti ostaje vezana za ovaj principijelni odnos; treba razjasniti koji novi interesi i reflektivni koraci moraju doći uz to kako bi u jednoj historijskoj kulturi povijest postala predmetom i na fundamentalnoj razini filozofijskog mišljenja. Jednako tako valja specificirati na koji se način ono tematski odnosi natrag spram povijesti i historijske svijesti; da li su njegov genuini predmet „povijest“, logika i procesualna forma dešavanja ili forme svijesti i motivi historijskog predočavanja; da li filozofija povijesti takoreći na drugoj razini nastavlja informativni učinak historiografije ili se spram ove etablira kao metateorija. Historijski pregled i ovdje pokazuje veliko mnoštvo tipova, a očito je i da se tu ne radi samo o varijantama jednog nepromjenljivog koncepta već o različitim osnovnim stvarima koje se povezuju s nazivom „filozofija povijesti“.

Ova konstelacija nije bez posljedica za pristup tematici „filozofije povijesti“. Čini se da štošta govori u prilog tome da se problem i status filozofije povijesti ne daju smisleno raspraviti neovisno od njene faktičke povijesti. Ne postoji po sebi utvrđena definicija takve filozofije povijesti koja bi u aktualnoj diskusiji bila akceptirana kao obligatorna. Informiranje o filozofiji povijesti koje se poduzima u ovom što slijedi razumije se kao istodobno historijsko i sistematsko. Iz sistematske perspektive filozofija povijesti dovodi do razvitka različitih problemskih pravaca u kojima ona povijest istražuje kao formu svijesti, kulturno dobro ili znanost: kao fenomenološka analiza načina na koji je povijest data u skladu sa sviješću – kognitivno ili interesno, kao istraživanje povijesti kao kulturno-povijesne veličine koja vrši određene funkcije u životu pojedinaca i kolektiva te kao znanstvenoteorijsko razmatranje formi konstrukcije, prikazivanja i objašnjenja historije. Već po interesu i historijskom položaju, filozofija povijesti će ovdje drukčije određivati težište svojih diskusija, različito ih evaluirati između takvih sistematskih pitanja i sadržajnih interpretacija povijesti čovječanstva. Ucrtavamo li ovo informiranje o filozofiji povijesti u neki historijski okvir, ne činimo to iz idejnopovijesnog interesa već u težnji ka objektivnošću (sachhaltig) i iz uvida u osobeni historicitet filozofije povijesti. Ne variraju samo njene teme i interesi koji je vode već ni ona sama ne predstavlja nikakav samorazumljiv pothvat; tako u eksplanaciju njenog pojma spada i uvid u njenu genezu i razvitak. Njena genuina isprepletenost s poviješću temelji se na koncu  u historicitetu njenog predmeta. Promjeni podliježu ne samo znanstvena shvatanja povijesti već sam povijesni bitak ljudi. Povijest se ljudima različitih doba pojavljuje u različitom obliku. Te tako nije niti moguća nikakava od doba neovisna teorija povijesnog.  Ukoliko, ponad tog, u tipologiju samog historijskog egzistiranja spada i to kako se povijest kulturalno prezentira, smisaono tumači, filozofijski interpretira, onda se filozofija povijesti sreće u njenom predmetu i u njemu ona u emfatičnom smislu iskušava svoju povijesnost. Čini se tako da u historijskoj refleksiji treba poduzeti neku vrst samoinformiranja filozofije povijesti u svojim pitanjima, pretpostavkama i granicama. Takva jedna historijska refleksija ne kreće se u nečemu što je bez obrisa. Ako varirajućem liku povijesnog korespondiraju različita poimanja filozofije povijesti, onda ova ne stoje u bezodnosnoj raznovrsnosti. Mišljenje povijesti u zapadnom kulturnom krugu neprevidivo ima jednu određenu, sebeaktualizirajuću povijest – a da s njom nije povezan unaprijed dati pravac razvitka ili jedinstvena zakonomjernost. Pozicije filozofije povijesti međusobno se odnose jedna prema drugoj kao nastavak, kritika, promjena zajedničkog pothvata. Pri tome u obzir valja uzeti još nešto. Određeni historijski pristup: orijentiranje na neki paradigmatični model (recimo hegelovski) isključeno je iz razloga koje valja imenovati: ako se inače čini da vrhunac nekog razvitka artikulira njegovu kvintesenciju, onda upadljiva sklonost krizama filozofije povijesti zabranjuje da se njena tačka kulminacije proglasi istinom o njoj. Oblik ove tačke kulminacije ne garantira pojam discipline. Daljnjim rastezanjem okvira historijsko-sistematskog razmatranja i uzimanjem u obzir faza kako nastanka tako i posthistorije klasične filozofije povijesti, ono što je u njoj stavljeno na kocku pojavljuje se u oštrijem profilu: u tome se osvjetljavaju sadržajne i spoznajnoteorijske pretpostavke jednako kao i problemi i aporije filozofijskog mišljenja povijesti.

Pokušaj da se u historijskoj refleksiji oktrije nešto o filozofiji povijesti i biti povijesti konfrontira nas tako od samog početka sa fundamentalnom opcijom. Ona se tiče pitanja gdje valja utvrditi porijeklo filozofije povijesti. Po jednom široko rasprostranjenom shvatanju o filozofiji povijesti u stvarnom smislu valja govoriti tek u novom vijeku. Ako povijest zapadne kulture u cjelini rezultira iz slijevanja grčke i židovsko-kršćanske tradicije, onda grčko mišljenje, od kog je filozofija dobila najsnažnije pobude, važi kao mišljenje bitno tuđe povijesti, a koje je tek u prožimanju židovsko-kršćanskom idejnom tradicijom dospjelo do priznanja visokog statusa povijesti.  Prvi orijentirni okvir grčke slike svijeta jest kozmos, priroda čiji je vremenski tijek cikličan; tek njeno eskatološko preoblikovanje, preoblikovanje kao povijesti spasa, daje povijesnom orijentiranju za život ljudi centralno značenje. Kao stožer ovog preorijentiranja važi Augustinusova Božija država. Utoliko što ovdje, jednako kao i u čitavom srednjem vijeku, povijest spasa daje odlučujući okvir, historijska spekulacija ostaje usko vezana više za teologiju povijesti nego što se iskristalizirala u istinsku filozofiju povijesti. Takva je po ovoj interpretaciji moguća tek u dobu prosvjetiteljstva pri čemu su odlučujući ne samo suspendiranje teoloških premisa već i promjena pozitivnog nazora na povijest: preuzimanje vlastite historijske odgovornosti i s time korelirajući optimizam napretka. Filozofija povijesti nastaje tek ovom dvostrukom promjenom perspektive, kršćanskim revaluiranjem povijesti i modernim revaluiranjem subjekta.

Tako je van sumnje da filozofija povijesti u pregnantnom smislu jest stvar novovjekovnog mišljenja. To pak ne znači da ovo klasificiranje mora biti ekskluzivno za sporazumijevanje o filozofiji povijesti. Potpuno je jasno da u novokonstituirano područje pitanja ulazi pretpovijest koja dolazi iz ovih dvaju tradicijskih šina, kršćanske jednako kao i grčko-filozofijske, i koju ovdje iz njih valja razumijevati. Porijeklo filozofije – koja započinje isprva kao spekulacija o prirodi a onda ju je, po antičkoj predaji, Sokrates od promatranja neba spustio na zemlju – također je porijeklo refleksije o ljudskim stvarima kojemu po modernom shvatanju pripada i povijest; filozofija povijesti osim toga stoji od samog početka u najužoj prepletenosti s metodičkim, antropološkim, etičko-političkim i metafizičkim pitanjima te u njima u kontinuitetu s jednom tradicijom čije pobude sežu unatrag do antike. U kojoj je mjeri sama povijest predmet početka filozofije dijelom je pitanje terminologije. Definira li se filozofija povijesti kao sistematsko-smisaono tumačenje ljudske povijesti, onda za nju u antičkoj filozofiji odista ne zatičemo nikakve izrađene koncepte. Druga bi mogućnost bila razumijevati filozofiju povijesti kao promišljanje o „povijesnom“, onako kako ono konstitutivno spada u ljudsku egzistenciju. U ovom smislu je J. Burckhardt shvatio predmet historijske refleksije nakon raspada velikih filozofija povijesti; ništa nas ne sprečava da ono što je analogno pokažemo u njenom predstadijumu.

Ako svjedočanstva takvih refleksija nalazimo i kod antičkih filozofa, ona ipak ne obrazuju najznačajniju tačku nadovezivanja na historijsko mišljenje kod Grka. U njihove velike kulturne tvorevine spada historiografija koja karakteristično nastaje u isto vrijeme u kom u filozofiji i znanosti dolazi do novina fundamentalnih za evropsko mišljenje. Peto stoljeće prije Krista jest također stoljeće Herodota, „oca historije“ (Ciceron), i Tukidida na kog se još i historičari 19. stoljeća pozivaju kao na uzor. S njima se ne otvara jednostavno jedna nova literarna vrsta već se  osvještava nešto novo, nastaje novi interes za povijest kakvog do tada nije bilo. U smislu gore pomenute sveze povijesti i historijske svijesti valjalo bi kazati: ono što ovdje nastaje nije naprosto historija već povijest: nastaje ono „povijesno“ kao forma bitka i horizont sporazumijevanja individua i zajednica. Poklanjanje interesa jednom novom području nije samo promjena svijesti već i bitka te u izvjesnoj mjeri konstitucija predmeta; paradoksalno bismo mogli formulirati: povijest nastaje time što se za nju interesiramo. Zbog tog trebamo u uvodu pomoću nekoliko Herodotovih i Tukididovih pasaža u obrisima natuknuti što se to stvara s ovom konstitucijom historijskog, koji su to specifični kut promatranja i vodeći motivi ovog  prvobitnog reflektiranja povijesti; trebaće vidjeti ukoliko je već time razotkriveno jezgro filozofija povijesti koje se formiraju docnije.

Nastanak povijesnog, takoreći, sadrži tako jednu unutarnju dvostupnjevitost. Na jednoj strani, svjedodžbe historijske refleksije valja utvrditi prije filozofija povijesti koje se pojavljuju pod njihovim imenom; one trebaju informirati o povijesnom in statu nascendi. Na drugoj strani je i dalje markantna okolnost da se u filozofiji eksplicitno okretanje povijesti dešava tek u određenom, relativno kasnom vremenskom trenutku i pod određenim pretpostavkama. I to ne treba smatrati samo unutarnjeteorijskim procesom: novovjekovni nastanak filozofije povijesti reflektira, sa svoje strane, genezu historijskog. Kao i u petom stoljeću prije Krista, u drugoj polovici 18. stoljeća ozbiljuje se – drukčije konstituirana – konstitucija „povijesti“ čiju pozadinu tvore realnohistorijski kao i idejnopovijesni procesi: politički i socijalni prevrati, tehnički i znanstveni razvitak, preorijentiranje slike svijeta, samopotvrđivanje modernog subjekta. Istraživanje bi se, s izuzetkom faze utemeljenja historiografije, trebalo u cjelini držati užeg područja filozofije povijesti (odn. općih historičarskih povijesnoteorijskih diskusija) kao područja analize. Pri tom moramo ostaviti otvorenom mogućnost da će pobliže istraživanje na mjesto one dvostupnjevitosti staviti višestupnjevitost historijske refleksije u kojoj se pojam povijesti ne samo u sebi produbljuje i dalje formira već i supstancijalno modificira. Ako filozofija povijesti rezultira, između ostalog, iz rezerve spram argumenata filozofije povijesti, onda to ima reperkusije i na metateoriju: historijsko promišljanje filozofije povijesti ne nudi garanciju da se može determinirati konačna istina o njoj. Unaprijed nije izvjesno da će docnije formacije adekvatnije realizirati svoj pojam, pa čak niti da će se povijest filozofije povijesti razvijati jednoznačno i uz mogućnost filozofijske interpretacije.

Za istraživanje sugerira se periodiziranje na tri velika dijela:

1. nastanak filozofijskog mišljenja povijesti od grčke historiografije i filozofije do Augustinusa;

2. klasični novovjekovni razvitak filozofije povijesti s njenom dvostrukom tačkom kulminiranja u Hegela i u Marksa;

3. krize, forme raspada i reformiranja filozofijskog mišljenja povijesti u 19. i 20. stoljeću.

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :