Advertisement
  Početna arrow Recenzije arrow Korespondencija šutnje Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Korespondencija šutnje PDF Ispis E-mail

Korespondencija šutnje

Carl Schmitt / Ernst Jünger: Briefe 1930-1983

Klett-Cotta Verlag, Stuttgart 1999

 

Dr. S. Osmancevic

 

Iako je na momente teško oduprijeti se dojmu impregniranosti određenih faza korespondencije između Carla Schmitta i Ernsta Jüngera, prepiska koja je trajala duže od pola stoljeća (1930-1983) obiluje detaljima i duhovnim sentencama koje bi zacijelo udahnule život kakvom apstraktnom romanesknom dizajnu 20. stoljeća. Čak i evidentno sporazumno prešućivanje čitavih tematskih kompleksa, prijepiska o vinu i pejzažima u trenucima uspona, bijesa i pada Trećeg Reicha, solilokviji o pročitanim djelima i posjećenim izložbama – sve to zajedno kazuje o nekoj vrsti egzoteričkog limesa postavljenog valjda u osobnim međusobnim susretima dvaju spornih autora. S ove strane ezoteričkog – strane koja ne pretpostavlja niti specijalizirano bavljenje uvjetima i događanjima tijekom 20. stoljeća (kraj Weimarske republike, Drugi svjetski rat, Nürnberg... sve do ne tako nam davne 83.) niti detaljno istraživanje promjenljivog političkog položaja korespondenata – fasciniraju dvije iscpljujuće ljudske sudbine, jedna duga 95, druga, Jüngerova, čak 103 godine. Iza konvencija i stiliziranosti često progovaraju detalji koje bi oba, krullovski iskusna u zamkama pisane riječi, najradije skrila. Dešava se tako da Jünger progovara o Schmittovom materijalnom položaju, katastrofalnim stambenim uvjetima nakon savezničke okupacije, aktualnim i potencijalnim novim progoniteljima te, obratno, od Schmitta saznajemo o količini i gustini dešavanja takvog jednog života kakav je bio Jüngerov.

Latiti se korespondencije između Carla Schmitta i Ernsta Jüngera znači, jasno, tragati prvobitno za njihovom relacijom spram korpusa nacionalsocijalističkih ideja i njihovih povijesnih konkretiziranja. U pismima pak, da se naslutiti, nalazimo neuobičajeno malo takovrsnih ispoljavanja, količina Schmittove i Jüngerove aktivne šutnje hipertrofirana je do bizarnosti. Vješt čitatelj na ovim pismima može izučavati neku vrstu metodologije šutnje, suptiliziranja onog nekazanog a prisutnog, nijansiranja onog svjesno isturenog u prvi plan koje upravo zbog svoje nametljivosti pokazuje na ono drugo koje nije ono samo. Utoliko mi se čini da se pisma između dvaju tako produktivnih autora daju čitati kao paradigma monstruozne šutnje čitave jedne žigosane generacije njemačkih intelektualaca. Iako atraktivnost ove korespondencije time nipošto nije ugrožena, čitatelj na izvjestan nacin ipak ostaje uskraćen upravo za onu dimenziju koja je prije svakog čitanja pobuđivala interes za nju.

A atraktivnost korespondencije nije ugrožena upravo stoga jer ovaj pedesetotrogodišnji kriptografski capriccio čitatelju objelodanjuje upravo samu esenciju pisama kao literarne i historiografske forme. Riječ je o iščekivanju da Juenger i Schmitt napokon odaju tajnu svoje intelektualne i ljudske autarkije. Schmitt: već 1936. zabrana putovanja, «krunski pravnik» Trećeg Reicha nakon munjevitog uspona treba Goeringovu protekciju pred navalama SS-a, bombardiranja u Berlinu, kućni pritvor, pretresi, smrt supruge te potkraj života i kćerke Anime... Juenger: legionar, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat – Pariz i Kavkaz, sinovljeva pogibija na samom kraju rata,... Obojici zajedničko: kontinuirani napadi, prozivanja i uvrede. I još: nevjerojatna književna produkcija poduprta neviđenom elokvencijom. Juengerov poslijeratni uspon Schmitt je recipirao gotovo kao izdaju (čega? koje ideje? – pisma o tome ne daju obavijest), kao probijanje zvučnog zida dogovorene šutnje pred svijetom koji je zastupao vrijednosti što nisu bile njihove. Ilustrirajmo ovaj osjećaj zajedništva nepretencioznim prijevodom Schmittove pjesme odaslane Juengeru septembra 1956.:

 

Godišnjica Sedana

 

Negda smo bili pjesnici i mislioci

Zatim postasmo uništavatelji i potopitelji

I važismo kao zloglasni prljači ljudske slike

Sad smo kanala korisnici

 

I vrijedni monade prozora perači

Ipak leibnizovska monada

Nema, znamo, prozora

Ovi su prozori fasada

A perači utvare.

Nesumnjivo real

Naprotiv je kanal.

 

Zum Sedantag

 

Einst waren wir die Dichter und die Denker

Dann wurden wir Vernichter und Versenker

Und galten als verruchte Menschenbildbescmützer:

Jetzt sind wir Kanalbenutzer

Und fleißige Monadenfensterputzer.

 

Doch die Leibniz'sche Monade

Hat bekanntlich keine Fenster

Diese Fenster sind Fassade

Und die Putzer sind Gespenster:

Unbezweifelbar real

Ist dagegen der Kanal.

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :