Advertisement
  Početna arrow Članci arrow Kulture i karikature (11.2006) Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Kulture i karikature (11.2006) PDF Ispis E-mail

70 godina od smrti njemačkog filozofa kulture i povijesti Oswalda Spenglera (1880-1936). Tekst je prvobitno publiciran u mariborskom akademskom časopisu Katedra .

Kulture i karikature

 

 

Prvobitna je namjera ovog teksta bila kratko podsjećanje na sedamdesetu godišnjicu smrti velikog njemačkog filozofa povijesti i kulture Oswalda Spenglera (29.5.1880 - 8.5.1936). Ovakvi se povodi obično koriste kako bi se ukazalo na domete i aktualnost glavnog djela nekog autora, u ovom slučaju dakako Spenglerove „Propasti Zapada“, spisa štampanog u nebrojenim izdanjima i u nakladama nezamislivim za dvadesete godine prošlog stoljeća. No, nedavne svjetske reakcije nakon publiciranja Muhammedovih karikatura u provincijalnom danskom časopisu promijenile su uobičajenu strukturu takvog jednog hommagea: namjesto „Propasti Zapada“ što ju je njemački sociolog G. Simmel proglasio najznačajnijom filozofijom povijesti od Hegela naovamo, u samo središte interesa dospijeva Spenglerov posljednji politički spis „Godine odluke“ (Jahre der Entscheidung. Deutschland und die weltgeschichtliche Entwicklung, 1933) koji je - pored Spenglerovog odbijanja Goebelsovih poziva na suradnju i javnog ismijavanja Hitlera po münchenskim kafanama tvrdnjom da je Hitlerov djed bio putujući srpski (!) obućar -  Spenglera odveo u radikalnu izolaciju u nacionalsocijalističkom sistemu. No, iako se u mnogo čemu ovaj neveliki spis kreće na desnom rubu ideološki dopustivog, za nas je on interesantan i aktualan jer kazuje o jednom od vjerojatno najzapostavljenijih motiva u političkoj filozofiji 20. stoljeća: o formama i strukturama post- i neokolonijalističkog doba u kontekstu moguće reakcije velikog dijela nebjelačke svjetske populacije na višestoljetnu političku, ekonomsku, ideološku i kulturnu dominaciju okcidenta. I vojnu, dakako.

 

Bijelo i crno

 

„Godine odluke“ su tipično weimarski neurotičan politički traktat o dvjema svjetskim revolucijama. O jednoj „bijeloj revoluciji“ koju Spengler vješto integrira u svoj antiliberalni i antiparlamentaristički habitus, viđen i u njegovim ranijim spisima, napose „Prustvu i socijalizmu“ kao prvom eminentno političkom spisu koji će anticipirati dijapazon Spenglerovih poznijih političkih motiva i inspiracija. Kao moment „razvitka svjetske povijesti“ bijela se revolucija odnosi na simptome raspada imanentne „umirućem“ Zapadu: ruski boljševizam kao „karikatura zapadnih problema“, nihilizam, svemoć finansijskog kapitala i prevlast novca u svim segmentima življenja, klasna borba i marksizam kao „Kapitalismus von unten“... Jednom rječju, dakle, empirijske potvrde teze iz „Propasti Zapada“ o biološki i ontološkoprogramatski nužnom ulasku okcidentalnog organizma u razvojnu fazu civilizacije koja dokida samu supstancu određenog kulturnog kruga.

Paralelno s ovim tendencijama Spengleru se „ukazuje“ i druga, naime „obojena“ revolucija čije brigade, između ostalih, Spengler regrutira među Afrikancima i Indijancima, islamskim narodima, Kinezima, Indijcima, te Japancima i (!) Rusima čiju će upitnu europsku pripadnost Spengler već u „Propasti Zapada“ sažeti u pojmu pseudomorfoze kao neke vrste oktroiranja i nasilnog importiranja kulturnih formi tuđih populaciji na koju se imaju primijeniti.  „Farbige Revolution“ je pak manje-više direktna posljedica one prve, naime bijele revolucije. S jedne je strane  riječ o nekontroliranom, ekonomski a ne strateški motiviranom transferu borbene tehnologije nebjelačkim narodima (još su srednjevjekovne pape svojim bulama za prodaju oružja nekršćanskim narodima zapadnim trgovcima prijetile paklom!). S druge se strane suočavamo s bitnim psihološkim momentom. Integrirajući nebjelačke borbene korpuse u svoje armije, Zapad je ostatku svijeta ponudio mogućnost destruiranja mita o vlastitoj nepobjedivosti na kojemu se očito temeljio kolonijalistički mir. U svom poznatom analogističkom maniru Spengler povlači paralelu sa Rimom: bijelce se počinje prezirati onako kako je to činio numidijski uzurpator Jugurta. Treći bitan momenat kojeg Spengler elaborira u ovoj političkoj teoriji boja zasigurno je i privredni rat. Niske nadnice i antizapadna propaganda su pak samo sredstva u sukobu rasa. Četvrti je revolucionarni motiv demografski debakl zapadnog svijeta i obrnuto proporcionalna demografska eksplozija na nebjelačkim prostorima (ne zaboravimo da Spengler o ovome piše u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća iskazujući u ponekim sentencama i prve naznake ekološke svijesti!) kojoj je u mnogo čemu doprinjela i zapadna medicina čija politička uloga pak prije više od 70 godina nije bila tako jasno uočljiva kao, na primjer, u aktualnom uskraćivanju lijekova protiv AIDS-a siromašnim afričkim zemljama.

No, kao zasebni momenti niti bijela niti obojena revolucija nisu dostatno snažne kako bi razorile samu ontogenetičku supstancu okcidenta. Spengler smatra da tek njihova kombinacija i njihova bitna suigra predstavljaju stvarnu prijetnju ovom kulturnom krugu. Težnja ka beskonačnome i plus-ultra-credo kao najunutarnjiji principi zapadne kulture načinili su je onim što ona danas jeste. Ali u toj omniprezenciji leži i opasnost koja bi mogla ubrzati i onako neminovan pad zapadnog čovjeka u provincijalnu beznačajnost kakvog egipatskog seljaka od prije dvije i pol tisuće godina. Spenglerov se polithistorijski crescendo otud prazni u svjetskohistorijskoj nitro-glicerinskoj formuli „Klassenkampf“ i „Rassenkampf“ kao prijetnjama što ih je exjugoslovenska ideološka mašinerija lijepo i jednostavno nazivala „unutarnjim i spoljnjim neprijateljem“.

 

Rainbow-revolucija

 

Potpuno je jasno da je tijek historije nakon Spenglerove smrti demantirao mnoge od njegovih „proročanstava“ (na primjer gotovo neobjašnjivo samodokidanje klasne borbe koja je tako intenzivno potresala prethitlerovski Zapad) jednako kao što je ukazao i na bitne ograničenosti metode kojom je dolazio do njih. Tako je vjerojatno Spenglerov najteži propust potpuno previđanje rastuće svjetskopolitičke uloge USA, mada bi se moglo kazati da se Amerikom bavio posredno, preko Rusije, u smislu u kojem je poznati tumač Hegelove misli A. Kojeve Amerikance proglasio bogatim Rusima i ove posljednje siromašnim Amerikancima. No, usudimo li se krenuti tragom što ga skiciraju „Godine odluke“, onda dospijevamo u situaciju da poslijeratnu svjetsku povijest odista razmatramo kao, doduše pokidan, niz lokalnih rainbow-revolucija u Spenglerovom smislu, od hladnog rata i antikolonijalističkih pokreta pa sve do kineske varijante neoliberalizma i vrenja u islamskom svijetu čiji je jedan mig bio neposredan povod ovom bavljenju Spenglerovim „Godinama odluke“. Tek ta perspektiva nudi mogućnost reduciranja dnevnopolitičkih krilatica, poziva na borbu protiv terorizma ili neslućenih terorističkih napada na efikasnu polithistorijsku formulu koja možda barem u najgrubljim crtama može pojasniti povijesnu zbiljnost koju živimo. Možda tek iz te perspektive jasnijim postaje američki ideološki crescendo koji preko svakojakih Huntingtona i samu pomisao na otpor proglašava esencijalno barbarskim gestom, a siromaštvo kulturološki uvjetovanom nesposobnošću da se bude bogat i produktivan.

I upravo je ogromna nepravda Spenglera trpati u preteče suvremenih anglosaksonskih clash-of-civilisations-teorija s hollywoodski preciznim identificiranjem „kulturnog“ i „barbarskog“. Oswald Spengler je bio velikonjemački nacionalist, jedan od stubova takozvane „konzervativne revolucije“, zagovornik primata političkog nad ekonomskim i spoljnopolitičkog angažmana nad unutarnjepolitičkom manipulacijom masama, ali nije bio niti rasist niti je zapadnu kulturu smatrao višom od ostalih. (Jedna od sentenci koje su ga odvele u pomenutu izolaciju glasi: „Rasna je čistota groteskan pojam s obzirom da su se plemena i vrste već tisućljećima miješale... Ko isuviše govori o rasi, nikakvu više nema. Nije riječ o čistoj već o jakoj rasi...“) On bi možda i opravdavao agresivnu američku politiku, možda bi u nekom od poslijeratnih ministara odbrane prepoznao kakvog budućeg Cezara, ali nipošto ne bi pristao na to da agresivnost opravdava obranom Goethea ili superiornih okcidentalnih „vrijednosti“. U koje, po njegovom sudu, niti demokracija niti manipulirano javno mnijenje svakako nisu spadali.

 

Dr. Samir Osmančević

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :