Advertisement
  Početna arrow Članci arrow Sjećaš li se, Dolly Bell? (01.2007) Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Sjećaš li se, Dolly Bell? (01.2007) PDF Ispis E-mail

Pitanja možemo li učiti iz historije i da li je za budućnost društva, nacije ili kulturnog kruga propulzivnije stalno podsjećanje na ono što se dešavalo esencijalno je za mentalni i povijesni wellnes balkanskog poluotoka. Osobito stoga jer on do sada nije prepoznavao finu razliku između mirovnog ugovora i borbene parole.

Tekst prenosimo iz januarskog broja akademskog časopisa Katedra iz Maribora.

Samir Osmančević

 

 

Godine 1999., u predavanju na simpoziju Jenseits des Seins, Exodus from Being, Philosophie nach Heidegger, a pod (uspješno) provokativnim naslovom Regeln für den Menschenpark Peter Sloterdijk će naciju definirati kao zajednicu prisilnih prijatelja koji čitaju iste knjige. Iz toga proizlazi da bismo o duhovnim i duševnim osnovama nekog društva kompetentno mogli suditi već po strukturi lektire u osnovnim i srednjim školama, po odabranim i u školsku lektiru -  kao u spisak nacionalno-želatinskih instanci - uvrštenim klasicima. Time što, dakle, bivaju uvršteni u korpus tekstova na kojima će ideološki i nacionalno i konzumistički odrastati komunistički, kapitalistički i svi drugi pioniri, klasici prestaju biti značajni kao literate. Literarna imaginacija, umjetnička igra ili jednostavno najprofanija moguća nemarnost u  ophođenju s vlastitim impresijama postaju izvorom ili medijem transponiranja poruka iz dubina i, rekao bih, tmina prošlosti: najčešće pak onih poruka čije pošiljaoce u trenutku kada su odašiljane nije interesirao modus i intenzitet u kojemu će ih buduće generacije recipirati.

 

„Mnemopatsko prokletstvo“

Ne smatram da je ovaj tekst pravo mjesto da se i sam podsjetim svoje intelektualne pretpovijesti i svih onih stvarnih i lažnih klasika čija je funkcija očito bila samo u kontaminiranju još nekontaminirane svijesti. Velikog čarobnjaka filozofijskog entertainmenta Petera Sloterdijka iskoristio sam samo kako bih čitatelja uveo u mnogo ozbiljnije pitanje koje se kreće na tankoj granici između filozofije historije s jedne strane i mješavine praktične etike i pedagogije s druge. Riječ je naime o pitanju što ga etablira austrijski filozof Rudolf Burger u djelu Kleine Geschichte der Vergangeheit. Pitanje se cijepa u dva esencijalna momenta: a) možemo li učiti iz povijesti i b) trebamo li u ophođenju s prošlim događajima – osobito ratovima, revolucijama te zločinima i svakojakim bestijalnostima koji su im imanentni – afirmirati zaborav ili neprestano podsjećanje na njih. Rudolf Burger tvrdi da evropska recepcija historijskog počiva na selektivnom „Nikada ne zaboraviti!“ koje se osobito stabiliziralo s obzirom na zločine nacionalsocijalističkog režima. Jasno je da Burger ovdje kazuje o vlastitom iskustvu prvih pedeset, šezdeset postnacističkih godina te se možda i s pravom pita zašto su upravo ovi zločini postali modelom ljudskog zla općenito, iako svjetska historiografija u svakom trenutku može ispostaviti katalog „nezamislivog“ čiji sadržaji ne bi nužno morali nositi njemački predznak. (Ozbiljnim i duhovnomazohistički orijentiranim interesentima preporučujem u ovom kontekstu izvanrednu reviju ljudske maštovitosti u činjenju zla pod naslovom Schwarzbuch der Weltgeschichte münchenskog historičara Hansa Dollingera.)

Burgerov glavni metodološki problem leži zapravo u tome kako da - kao pripadnik generacije-nasljednice jedne nacije čijih se 12 godina iz prve polovice 20. stoljeća implicitno ili eksplicitno spominju čim se bilo gdje na kugli zemaljskoj ukažu sotonski obrisi ljudskog zla – svojoj argumentaciji da objektivno važenje. Jer on, jasno, zna da je privilegija žrtve da propagira zaborav. Zato konzekvencije „pamćenja“ demonstrira na ekstremima. Perzijski kralj Cyrus, na primjer, znao je imena svakog pojedinačnog vojnika u svim svojim armadama. Mitridat Eupator je presude donosio na dvadeset i dva jezika koja su se govorila u njegovom carstvu. Osobito je pak interesantan Ireneo Funes, mladić iz jedne Borgesove priče koji nakon pada s konja više ništa ne zaboravlja, pamti i najsitnije detalje u svojoj okolini, koji je u stanju reproducirati oblike i konstelaciju oblaka u aprilu neke određene godine. Ali nije slučajno da je mladić nakon pada ostao tjelesno paraliziran. Pamćenje učimo od Borgesa, paralizira sam život: Da bi reproducirao proživljeno djetinjstvo Ireneo Funes bi o njemu morao razmišljati do smrti.  Zato odlučuje da broj sjećanja vezanih za svaki od proživjelih dana reducira na 70.000. Ali ovo „mnemopatsko prokletstvo“ bačeno na nesretnog mladića ujedno blokira i mišljenje koje živi upravo od zaboravljanja razlika, od apstrahiranja.

Burgeru, dakako, osim Borgesove simboličke demonstracije konzekvencija ove ars memorativa ne nedostaje ni drugih, historijskih i filozofijskih svjedoka. Dva dana nakon ubojstva Cezara Ciceron poziva na zaborav kako bi spriječio građanski rat koji je bio na pomolu; Henrik IV ediktom propisuje brisanje sjećanja na ono što se desilo, a Luj XVIII eksplicitno zabranjuje spominjanje terora tijekom revolucije... Hegel je, znamo, smatrao da niti jedna vlada i niti jedan narod nikad nisu ništa naučili iz historije niti su se ponašali u skladu s poukama koje su se iz nje mogle izvući. Nietzsche utvrđuje ljudsku zavist spram životinja koje su sretne jer u svakom narednom momentu zaboravljaju onaj prethodni, sadašnji, pa tako ne mogu čak niti odgovoriti na pitanje o svojoj sreći jer i samo pitanje biva u momentu zaboravljeno.

Cuius historia,...

Činjenica da je Burgerova knjiga u Austriji rasprodana te da sam od njegovog izdavača dobio samo jednu kopiju dovoljna je uputa na aktualnost pitanja kojega ovdje želim „prevesti“ na jezik devedesetih godina dvadesetog balkanskog stoljeća. Nije me na to ponukala samo jedna Burgerova rečenica koja se eksplicitno odnosi prema jednom sasvim  konkretnom mnemopatskom prokletstvu koje je korišteno i koristi se i dalje u najprofanije političke svrhe. Burger, naime, veli: „Obrnuto, u cjelokupnoj povijesti evropske civilizacije opomena 'Nikad ne zaboraviti' nije važila kao opomena da se sjećanjem na prošli užas spriječi njegovo ponavljanje već kao militantno kolektivno obvezivanje na ponovno mobiliziranje pod povoljnijim uvjetima; ne kao mirovna formula već kao borbena parola: što se sve ne bi prištedjelo narodima Balkana da su Srbi bitku na Kosovu polju bilo kad jednom već zaboravili...“  Na ovo me je „prevođenje“ ponukalo uvjerenje da su fenomeni o kojima Burger općenito govori kao i obično golim okom vidljivi tek nešto južnije od grada u kojemu nastaje ovaj tekst.

To što su balkanski narodi – jer ja ne mislim da je svjesna historiografska manipulacija i historijsko-eskatološki dril samo srpski specijalitet – u izvjesnom smislu moderni historijski analfabeti, daltonisti koji ne razlikuju boju mirovne formule (i amnestije/amnezije koja joj je imanentna, barem kod Kanta) od mirisa borbene parole uzrok je već legendarne „balkanizirajuće“ dijalektike koja stoljećima bespoštedno mrvi samu sebe i siječe granu na kojoj sjedi. Ali poštenja radi moramo kazati da balkanske etnije nisu jedini majstori u umjetnosti sjećanja i perpetuiranja tragičko-epskog elementa u vlastitoj historijskoj autorecepciji. Stvar je univerzalnija nego što se to na prvi pogled čini. Pamćenje naime nije samo antropološka kategorija, ono je ujedno i prije svega ontopolitički egzistencijal, a čini se da budniji dio čovječanstva dosadašnje historijsko iskustvo već postepeno počinje interpretirati i kao etičku komponentu ljudskog bivstvovanja. Barem na kolektivnoj razini.

Kao ontopolitički egzistencijal pamćenje je nečuveno efikasan faktor ideološkog mobiliziranja. Ovu svoju mobilizacijsku energiju ono crpi iz puke Lyotardove „pripovijesti“, iz brutalnih stereotipa, dakle paradoksalno upravo preko zaboravljanja i poništavanja pojedinosti, razlika, nijansi od kojih se stvarnost zapravo i sastoji. Pamćenje pamti, i to pamti ponajprije strah: kombinacija pamćenja kao ontopolitičkog egzistencijala s jedne i straha kao biološkog egzistencijala s druge strane tempirana je bomba od koje historiografija zapravo „živi“ kao kronika i kao znanost.

A tamo gdje je uz sve metodološke manjkavosti i nedorečenosti historiografija manje znanstvena disciplina, a više ideološko oruđe, tamo gdje je ona neka vrsta produženog političkog orgazma lokalnih elita (a takvom, među ostalim, obično trećerazrednim, smatram balkansku historiografiju: od „bivše“ socijalističke koja je eksjugoslovenske narode upravo držala u statusu „čekanja“ do novonastalih „samostalnih“ koje su se jedva promijenile u svom ideologiziranom biću!), stara izreka „cuius regio,eius religio“ transformira se u „čija historija, njegov teritorij“. To je taj tipično balkanski kontinuitet kojeg, na žalost, nije prekinuo niti posljednji rat. U svom lovu na ljudske duše, historiografija kolektivno biće i dalje drži takoreći „pod uzbunom“ dok se ne ukaže povoljnija prilika o kojoj govori Burger.

Kao etička kategorija pamćenje ljudsku jedinku drži u stanju negativne napetosti, stanju historiorizirane histerije, stanju kontinuiranog samofrustriranja čiji se subjekt onda u času nađe pored balvana, u rovu ili na ulazu u kakvo selo kako bi spriječilo dolazak neželjenih. Pamćenje dakle ne samo da – većina profesionalnih historičara i filozofa povijesti će zasigurno smatrati: pogrešno - vjeruje da pamti, ono vjeruje i da ima sposobnost da opravdava ljudska djela, osobito unaprijed. Bez te apriorne legitimacije da će se čak i u zločinu zapravo „u principu“ činiti nešto dobro ili barem opravdano teško bi bilo objasniti transformaciju kakvog seoskog učitelja ili poštanskog službenika u monstruoznog zločinca. A zadaća je historiografije u ideologiziranim društvima upravo to: psihološko i etičko perpetuiranje pomenute apriorne legitimacije, podmetanje i nametanje kolektivnog pamćenja kao Božanstva koje tek svojom creatio continua, dakle stalnim podsjećanjem održava i garantira opstanak dotične zajednice.

 

Nov klasici

Ako je nacija kako veli Sloterdijk zajednica prisilnih prijatelja koji čitaju iste knjige, onda su knjige koje su do sada čitale nacije na poluotoku ako ne pogrešne onda barem simpatično sumnjive kao medij nezaborava koje Balkan tako ustrajno održava pod mnemopatskom kletvom.  Da bismo pak odabrali nove knjige plediram – s obzirom da edikti i kraljevske zabrane jedva da bi postigli željeni cilj - za konstruktivistički praktičnoetički aspekt koji nužno kreće od pitanja: koji su to klasici i koje su to knjige koje u ime novih generacija i za njihovo dobro prošlost balkanskog poluotoka mogu načiniti upravo time: prošlošću?

Odgovor na ovo pitanje nemam, ali već odavno plediram za elementarnu čitateljsku skepsu (a kao što smo vidjeli tek kao čitatelji postajemo dijelom etnije) jer znam da bi o knjigama koje djeca čitaju trebale odlučivati pedagogije, a ne nacije.

 


 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :