Advertisement
  Početna arrow Recenzije arrow Isus u lošem društvu - Adolf Holl Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Isus u lošem društvu - Adolf Holl PDF Ispis E-mail

Pročitajte recenziju i jedno od poglavlja četvrte knjige u ediciji Biblioteka Austriana.

 

U svome djelu Raspeti Bog njemački teolog Jürgen Moltmann sažima ono što se, uz manje varijacije, može uzeti kao uobičajeno crkveno shvaćanje Krista – gdje je Isus priznat kao Bog, tu je i kršćanska vjera, a gdje je njegova božanska priroda osporena, osporeno je i kršćanstvo. Iz toga slijedi centralno mjesto kristologije u kršćanskoj teologiji i nužnost da se ona sukobi sa isusologijom koju interesira „zemaljski Isus“ dostupan povijesnom istraživanju, a ne Isus kao Krist, kao Logos, kao Sin Božji. No postoje dvije začkoljice. Da bi se uopće pitanje o Isusu moglo postaviti kao pitanje o Kristu potrebno je da ono bude postavljeno iz vjere (fides quaerens intellectum) i da bi se na postavljeno pitanje moglo odgovoriti potrebno je krenuti, ne povijesno – dakle ne od Isusovog rođenja, već iz „eshatološke anticipacije“ – od posljednjih stvari, od njegove smrti. Na prvi pogled ni uz sve teološke poteškoće nema se šta ni dodati ni oduzeti ovoj slici, jer šta bi vjernici mogli dobiti prihvaćajući da je Isus išta manje od Krista? Austrijski teolog Adolf Holl u spisu Isus u lošem društvu nudi iznenađujući odgovor.
 
Pozivajući se na evanđelja kao jedine izvore za svoje istraživanje Holl otkriva Isusa koji je rođen prije Krista, „nervoznog Nazarećanina“ kojem se ne može moliti. Ističući tri povijesne činjenice – Isusov kriminalitet, neovisnost o obitelji, njegovu simpatiju prema polusvijetu – Holl nastoji dokazati svoju tezu o Isusu kao svetom anarhisti. Sukobljavajući ovu sliku tzv. povijesnog Isusa sa Kristom Biblije i Kristom dogme Holl postavlja i ključno pitanje svoje studije – „zašto vjernici u Isusu vide malo autsajderskog“? Nije li naše neuočavanje veze između Isusove poruke i njegove nezainteresiranosti za poredak dokaz jedne dublje i ozbiljnije nesposobnosti koja bi mogla biti posljedica transformacije Isusa u Krista?
 
Ovaj proces transformacije Holl opisuje kao proces obogotvorenja i naglašava da zanemarivanje Isusove društvene neprilagođenosti počinje već kod Pavla. Smisao koji Isusovo porijeklo, tvrdnja o djevičanskom rođenju, njegovo protivljenje konzervativnosti i svećeničkom staležu i hramu ima za Isusovu društvenu ulogu postepeno se potiskuje, rodoslovima, pričom o čudima i uopće „zlatom koje saga voli“. Njegova veza sa polusvijetom i podsvijetom zasjenjena je njegovom vezom sa Bogom Ocem. Heretički karakter Isusovog „mišljenja s one strane društva“ jednostavno je potisnut, a potom i potpuno eliminiran iz slike o Isusu kao Kristu. Najvažnija karakteristika Isusa – da on legitimira samog sebe – potpuno je zanemarena.
 
Insistirajući na Isusovom mišljenju kao mišljenju u vanrednoj situaciji Holl slika neobogotvorenog Isusa sa kojim se moguće poistovjetiti. Time se ukida Moltmannov uslov da se Isusu može pristupiti samo iz vjere i eshatološkim mišljenjem. Ova deteologizacija i demistifikacija Isusa sama po sebi nije neobična ni nova – poznato nam je da su Tolstoj i Thomas Jefferson napisali svoje verzije Biblije oslobođene od „nerazumnih čuda“. Ono što je novo jeste Hollovo eksplicitno odbijanje da svom učenju pripiše konačnu filozofsku, političku, pa čak i teološku zadaću. Holl svoje mišljenje opisuje kao „vježbe pažljivosti“ koje otkrivaju zaboravljeni Isusov govor i postavljaju pitanje o instrumentima mišljenja o Isusu. Šta ako je za naše razmatranje korisnija pjesnička i mistička retorika? Šta ako je ono o čemu zborimo s one strane gramatike i logike? U tim pitanjima nazire se stvarna filozofska važnost i vrijednost Hollovog spisa.
 
Poanta dakle nije u tome da se prikaže Isus koji će odgovarati evanđelju svetoga Mateja (naročito propovijedi na gori) ili da se prikaže Isus koji suviše podsjeća na Franju Asiškog koji propovijeda pticama – a neosporno je da Hollov Isus najviše odgovara upravo ovim opisima, to on uostalom i ne spori. Hollovo pitanje o zaboravljenom načinu mišljenja, o istini koja je s one strane gramatike bilo bi shvaćeno „kad bi se time barem poneki rasteretili toga da Isusa zamjenjuju s onim jezičnim i misaonim oblicima koji su se tijekom vremena formirali oko njega.“ Holl nas poziva na neobičnu „vježbu u mišljenju mogućnosti, bez gubitka realnosti“.
 
Za nas je bitno da se pitanje o Isusu može transformirati u niz pitanja od šireg značaja. Holl to i čini u svom drugom spisu Tamjan i sumpor gdje onaj zaboravljeni osjećaj iz djela Isus u lošem društvu sada dobiva i konkretnu formu kao „religijsko slušanje, religijsko gledanje, religijsko hodanje, ukratko religijsko osjećanje.“ Ne radi se više samo o istini o Isusu, već uopće o religijskoj istini. Redom proučavajući miris, hod, zvuk, sliku, pa čak i bol kao zaboravljene instrumente religijskog mišljenja Holl se opire „volji za dezinfekcijom“ koja je iste protjerala iz crkve. Kako opet naglašava „poanta je pritom u dopustivosti pitanja.“
 
U djelu Tamjan i sumpor Holl konkretnije izražava strah da je već sada možda prekasno da se obnove ovi neteoretski načini mišljenja. Moguće je da nema povratka nazad i da smo zauvijek izgubili specijalne kompetencije i specijalne načine mišljenja istine. Higijenizacija je možda otišla predaleko, a sjećanja na stare putove estetske ugode i bola pronalazimo tek na marginama, „u lošem društvu“ onih koji su opisani kao primitivni i nazadni, kao podsvijet i polusvijet. Možda smo napokon došli u stadij u kojem nam više nije moguće shvatiti poljubac kojim se Isus bori protiv Velikog inkvizitora.
 
Hollova razmatranja imaju posebnu težinu za filozofsko mišljenje. Pitanje nije samo koja je svrha poezije, teologije, filozofije koja „ne spašava narode i ljude“ (kako su to u slučaju poezije pitali Czeslaw Milosz i Ryszard Krynicki). Pitanje nema samo epistemološku važnost, već i ontološki smisao – pitajući o neizrecivom mi ustvari pitamo o onom što je već u njemačkom idealizmu opisano kao sintetička osnova našega bića koja se ne da analizirati. Odbaci li se sve osim analitičkog, konkretnog i higijenskog uma jedino preostaje bijeg u neadekvatne teorijske postavke konkretne poezije (koju ne interesira jezik kao instrument mišljenja), kristologije (koja vjeru već pretpostavlja) i filozofske dekonstrukcije (koja se temelji na performativnom paradoksu). Konačno, treba pitati šta nam je gotovo instinktivno bliže – kristološki opis Krista ili propovijed na gori? Opis našeg svakodnevnog ludila kao „emotivnog poremećaja“ ili onaj izražen riječima Stevana Raičkovića koji za sebe veli: „nosim suvu stenu iznad vode / a sam se pravim – prazan, lak i plutav“? Nažalost, u našem vremenu većini će ova pitanja djelovati patetično, možda čak i kao dokazi ludila, a u najgorem slučaju i opasno. Ostaje nada da intelektualna iskrenost spremna da se zagleda u granice mišljenja to može promijeniti.
 
Armin Methadžević 
 
Poglavlje Isus ili Krist iz Hollove knjige Isus u lošem društvu možete pročitati ovdje .
 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :