Advertisement
  Početna arrow Prijevodi arrow Emanuel Faye: Odgovor Thomasu Meyeru Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Emanuel Faye: Odgovor Thomasu Meyeru PDF Ispis E-mail

(Ovaj je prilog realiziran u suradnji sa njemačkim filozofijskim portalom www.philosophie.de gdje je odgovor Emmanuela Fayea prvi puta publiciran. Zahvaljujemo se g. Emmanuelu Fayeu te g. Andreasu Spahnu na ljubaznom dopuštenju da na FILOZOFIJI.NET prenesemo dio atmosfere stvorene oko pitanja Heideggerove uloge u formiranju nacionalsocijalističke države. Osobito stoga jer odnos filozofije i nacije te filozofije i povijesti općenito za ex-jugoslavenski teorijski prostor nipošto nije neinteresantan. Naprotiv.)

Emmanuel Faye 

Heidegger i nacionalsocijalisti

Odgovor Thomasu Meyeru

 

Preveo: Dr. Samir Osmančević

 

 

U svome je članku „Mislilac za Hitlera“ (napomena redakcije: u DIE ZEIT, 21.07.2005) Thomas Meyer publicirao jednostran kritički članak o mojoj knjizi. Njegov se glavni prigovor sastoji u držanju po kom moja interpretacija navodno daje povoda da se Heideggerove tvrdnje, koje citiram i koje su na veoma eksplicitan način nositelji jedne rasističke slike svijeta, samo interpretiraju kao nacionalističke i rasističke, a ne da je to sam Heideggerov tekst; bilo da je riječ o tekstovima koji su se nedavno pojavili u sabranim djelima ili onima koji su se prvi put pojavili u mojoj knjizi.

Dok je u svojoj recenziji, koja do danas predstavlja najdetaljniju objavljenu studiju o mojoj knjizi, Kurt Flasch citirao i komentirao velikodušno radikalne, pronacističke tekstove, Meyer se čuva imenovanja ma i jednog od njih. Vjerojatno stoga jer bi se time njegovi iskazi pokazali proturječnima.

Kako da čitatelj sudi o valjanosti mojih teza ako mu se ne imenuju nikakva mjesta na kojima se one dokazuju? Pri tome je sam Heidegger taj koji u svojim predavanjima i seminarima otvoreno razvija nacionalističke i rasističke teze. On je taj koji u svojim predavanjima spominje pučki tubitak germanskog naroda koji hoće da „zagospodare temeljne mogućnosti pragermanske plemenske biti“ (GA 36/37, 89), potpuno uništenje neprijatelja koji se taloži na korijenima naroda, on je taj koji zagovara i juna 1940. uči da je „motoriziranje oružane sile“ metafizički akt značajniji od „ukidanja filozofije“ u teoriji. Moguće je navesti dovoljno drugih citata: u mojoj se knjizi nalaze na svakoj strani.

S druge strane, Meyer je pronašao jednu nepreciznost koja se tiče Heideggerove upute na Krönerovo izdanje Hegela. Zahvalan sam mu za to što je ukazao na ovu tačku koja će biti ispravljena u novom izdanju. Nije to pak korektan postupak kada se sumnja u moje djelo kao cjelinu jer tačka o kojoj je riječ ipak ne spominje centralne teze. Mora se kazati da je Meyerov članak osobito grub: On misli da to što Sigfried Bröse, kao jedan od Heideggerovih studenata, važi za nekog ko je nesklon nacionalsocijalizmu može koristiti kao argument kako bi se opralo samog Heideggera te se ironično pita može li Heideggerov seminar s takvim studentom uopće biti škola za buduću nacističku elitu.

Ono što Meyer ne kaže jest da Bröse tek koncem 1934. godine počinje slušati Heideggerova predavanja (kako on to 14. januara 1946. precizira u svome pismu rektoru Univerziteta u Freiburgu).

 

Ta tri semestra 1933/1934 on je dakle jednako malo posjećivao kao i prvi od dvaju dosad neobjavljenih seminara što ih djelimično publiciram i u kojima u zimu 1933/1934 sam Heidegger svoj seminar prezentira kao kurs „političke naobrazbe“ koji teži ka „novom plemstvu“ u službi države pod vođstvom kancelara Hitlera.

Možemo se, uostalom, pitati i koliko je Bröse bio antinacist jer se on ipak proglasio spremnim zapisivati predavanje iz 1935. na kome Heidegger veoma hvali nacionalsocijalistički pokret: u njegovim bilješkama koje sam vidio u Marbachu Bröse govori o istinskom duhu ovog pokreta.

 

I u svom pismu iz 1946. on se pokazuje kao Heideggerov vatreni branitelj. Bröse istina ukazuje na to da su njegova predavanja bila nadgledana, pa ipak funkcionari SD-a, kako sam pokazao, kažu u jednom veoma pozitivno nastrojenom izvještaju da je Heidegger „politički vjerodostojan“.

 

Sem tog, Meyerovo je nabrajanje nacističkih ličnosti, koje sam navodno na isuviše neizdiferenciran način povezao s Heideggerom, nepotpuno, konfuzno, čak pogrešno. Tako Hans K. Günther ni na koji način nije neko kog stavljam u Heideggerovu blizinu s obzirom da nemaju istu predodžbu o rasi, već su to Erich Rothacker (kojeg Heidegger hvali u jednom pismu iz augusta 1943.) te na izvjestan način Ludwig Clauß (kojeg Meyer uopće ne spominje).

 

Što se tiče Ernsta Kriecka, valja naglasiti da ga spominjem ponajprije zbog njegovog sve većeg otpora prema Heideggeru. To ne treba izjednačiti s istraživanjem nespornih odnosa između Heidggera i dvaju nacističkih pravnika, Carla Schmitta i Erika Wolfa. Kako to pokazuju Heideggerovo pismo Schmittu te do sada neobjavljeni seminari koje publiciram, Schmitt je za Heideggera najprije bio saveznik, uskoro pak konkurent, pri čemu je Erik Wolf bio vatreni sljedbenik koji nakon rata, u jednom neobjavljenom pismu kojeg citiram, kaže da je do nacionalsocijalizma doveden pod utjecajem svog učitelja Heideggera. Što se odnosa prema Jüngeru tiče, jasno sam pokazao da je riječ o sasvim novom načinu na koji ga danas možemo analizirati pomoću tekstova prikupljenih u 90. tomu Sabranih djela pod naslovom „O Ernstu Jüngeru“. Tu otkrivamo da se sastanci ova dva čovjeka godine 1940. nipošto ne vrte oko pitanja o nihilizmu, kako je to slučaj nakon 1945. godine, već oko „nove rase“ i „svjetskog gospodstva“ njemačke rase. Što se tiče Hitlera kojemu je, kako znamo, Heidegger maja 1933 poslao telegram, na osnovi nepubliciranog seminara iz 1933/34 pokazujem mjeru Heideggerova radikalizma u obožavanju hitlerovskog vođstva te obožavanju Hitlerovog govora i stila kojeg on poredi sa Tukididom! Poređenja koja navodim, dakle, nipošto nisu neutemeljena ili nediferencirana i uvijek počivaju na preciznim doslovnim osnovama.

Preostaje još centralno pitanje odnosa između Heideggerovog nacionalsocijalizma i njegovog djela. Veliki se dio moga djela sastoji u informiranju o tome što je nužno da bi javnost (osobito u Francuskoj) imala pristup tekstvoma koje niti Foucault niti, što se nekih tekstova tiče, Derrida nisu poznavali. Moralo se dakle pokazati da zahvaljujući odnedavno raspoloživim predavanjima i seminarima danas započinjemo novu fazu recepcije Heideggera. Isto se tako morala izraditi precizna kronologija tekstova i njihovih prerada kako bi se, na primjer, pokazalo da se dovođenje-u-pitanje planetariziranja tehnike začinje mnogo poslije 1945. i nipošto 1940. u vrijeme velikih vojnih pobjeda Trećeg reicha. Samo je na takvoj osnovi moguće poduzeti istraživanja osnova Heideggerovog djela poput onih koje prezentiram u svojoj knjizi. Njen prvenstveni doprinos sastoji se naime u pokazivanju da kod autora koji relaciju bitka i bitkujućeg poredi sa onom između Hitlerove države i naroda kao jedinstva rase i krvi te koji misli da iz bitka može izvesti „nacionalni princip“ (GA 65, 42) nacionalsocijalistički rasizam nije slučajan već mora biti fundamentalan i u srcu njegovog misaonog blaga.

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :