Advertisement
  Početna arrow Prijevodi arrow Thomas Meyer: Mislilac za Hitlera? Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Thomas Meyer: Mislilac za Hitlera? PDF Ispis E-mail
Heidegger: Guilty by assoiciation?

Thomas Meyer

 Mislilac za Hitlera?

 

Preveo: Dr. Samir Osmančević

 

 

Dvije su činjenice o Martinu Heideggeru onoliko neporecive koliko kompliciraju ophođenje s njegovim djelom. Jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća i bio je nacist. Na ovoj se napetosti do danas uvijek iznova rasplamsavaju nove diskusije o djelu njemačkog mislioca.

Od aprila se u Francuskoj u prodaji nalazi jedna knjiga koja hoće da ponudi više od dosadanjih brojnih priloga o Heideggerovom političkom angažmanu tijekom nacionalsocijalizma, od Karla Löwitha preko Huga Otta do Victora Fariasa, i to tvrdnjom da da je Heidegger „osnove nacizma i hitlerizma“ uveo „u filozofiju“, a ova cilja „ka razaranju čovjeka kao takvog“. Specijalist za rani novi vijek Emmanuel Faye hoće da u svojoj knjizi Heidegger. LIntroduction du nazisme dans la philosophie (Verlag Albin Michel, 573 str., 29 €) dokaže ništa manje od „opasnosti heideggerovskog djela“. Ako se ovo i dalje bude širilo, pita on, „ne trebamo li onda biti spremni na to da ono ponovno vodi ostvarivanju od kog se čovječanstvo ovoga puta ne bi moglo oporaviti“? Jer „nacionalni i apsolutno rasistički principi“ koji se tradiraju preko cjelokupnog izdanja ciljaju po njegovom mišljenju „na gašenje cjelokupnog intelektualnog i ljudskog napretka kojemu je filozofija dala svoj prilog“. Otud su, zaključuje on, ova djela „jednako razaračka i opasna za suvremeno mišljenje kao što je nacistički pokret to bio za fizičku egzistenciju uništenih naroda“.

 

Ipak, iako se otkrićima o Heidegerru u Francuskoj kritizira i najefikasniji nastavak njegovog mišljenja u djelima Jacquesa Derridae ili Michaela Foucaulta, Fayeove su teze izazvale neznatno uzbuđenje. Istina, Roger-Pol Droitt je u Le Mondeu Heideggera optužio za „idejni zločin“ i digao uzbunu: „Dokle bez upozorenja budu izdavane, prevođene, podučavane ili komentirane knjige koje sadrže nacističke teme, povratak je najgoreg moguć.“ To je pak bilo najglasnije javljanje u ranije inače tihom koru recenzenata. Robert Maggiori u Libération i Nicolas Tertulian u L’Humanité pokazali su se, doduše, impresionirani mnoštvom materijala. Magiori je, izvjesno, ukazao na to da se, kad se jednom započne s Heideggerom, uskoro svakako mora doći na trag nacističkih elemenata u mišljenju Levinasa, Derridae ili Ricoeura. Tertualianu je u Fayea nedostajala rekonstrukcija unutarnje strukture Heideggerovog djela – što je pak nužna pretpostavka ukoliko se cjelokupno djelo hoće odbaciti.

Nakon što je skandal u Francuskoj prošao uobičajenim putanjama, pouzdano izbija na njemačkom govornom prostoru. Preko novina pa čak i agentura avetinjski kola vijest da je neki francuski filozof raskrinkao Heideggera kao pisca Hitlerovih govora. Je li, dakle, Heidegger vodeći nacistički ideolog u kakvog ga Faye želi prevesti? Činjenica je da Faye pokušava svoje teze stvrdnuti evaluiranjem ne samo obimnog, već publiciranog materijala već i detaljnim citatima iz još neobjavljenih studentskih protokola dvaju seminara što ih je Heidegger držao u Freiburgu u zimskom semestru 1933/34 i 1934/35. Fayeov prikaz neprestano cilja na dokaz da je Heideggerovo mišljenje određeno rasnim, nacionalnim i antisemitskim pojmovima. On se k tome služi i jednom preferiranom, više nego upitnom konstrukcijom, naime jednom povratnom projekcijom. Tako Heidegger nakon preuzimanja vlasti s odobravanjem govori o „nacional-socijalističkom svjetonazoru“. Faye u svom zaključku pretpostavlja da je on pojam „svjetonazor“ i prethodnih godina implicitno upotrebljavao u ovom značenju, ne želeći ga dakako otvoreno izgovoriti. Time Faye zatamnjuje da je „svjetonazor“ od početka 19. stoljeća inflatorno korišten u svim ideološkim lagerima te presudno skraćuje ovaj kontekst u odnosu na činjenično stanje.

Za period nakon 1933. Faye se više ne zadovoljava pukom kompilacijom nacionalsocijalističkih pojmova u Heideggerovim djelima već traga za duhovnim suputnicima u borbi za „pokret“. Nalazi ih u tako ekstremno različitim figurama kakve su Erik Wolf, Ernst Jünger, Alfred Baeumler, Ernst Krieck, Carl Schmitt, Hans K. Günther, Alfred Rosenberg te konačno sam Hitler. Faye konstruira kongruenciju u konceptima nacionalnog, rasističkog i antisemitskog, čiju potvrdu nalazi u njegovim osobnim poznanstvima, identičnom korištenju riječi te prije svega tobože istim intencijama. Tako je kratak put od seminara i predavanja do logora za uništenje na istoku.

Čak i ako je nesporno koliko je Heidegger očito i spremno svoje mišljenje, prvenstveno između 1933. i 1935. stavio u službu nacionalsocijalističkog projekta, ovdje se ipak moramo pitati o serioznosti Fayeovog istraživanja. Osobito je eklatatantan jedan primjer iz nepubliciranog seminara Hegel: „O državi“ održanog tijekom zimskog semestra 1934/35, U njemu je Heideger navodno vrijeđao Richarda Kronera koji je do Aprilskih zakona bio ordinarijus za filozofiju u Kielu. Kao jedini dokaz tome nalazimo kod Fayea jednu kritičku Heideggerovu rečenicu o izboru Hegelovih tekstova. „Način na koji su (kod Kronera) kompilirani tekstovi krajnje je površan.“ U drugim bilješkama s predavanja koje Faye ne citira Heideger se očitovao daleko negativnije: uvod ničemu ne vrijedi, a sam je zbornik urađen površno.

Kod „Krönera“ se, svakako, ne radi o nekom židovskom kolegi, kako to Faye insinuira neprestanim pogrešnim pisanjem Kronerovog imena, već o izboru Hegelovih tekstova koji se pod naslovom Država pojavio kod izdavačke kuće Kröner. To bilješke s predavanja jednoznačno potvrđuju brojnim uputama i citatima. Zbirku je prvi put sastavio Paul Alfred Merbach 1924. godine, koji se eksponirao 1934. godine kao suizdavač antologije Deutscher Wille im Entscheidungsjahr 1933. Adolf Hitler zum Geburtstag. Ne spominje se to što neke od ovih bilješki s predavanja potiču iz pera Sigfrieda Brösesa (1895 - 1984), koga su nacionalsocijalisti već 1933. otpustili kao odlučnog protivnika i koga su saveznici odmah nakon rata zaposlili na mjestu visokog službenika u Badenu. Da li se, dakle, u ovom seminaru odista radi u školovanju buduće nacističke elite kako to Faye tvrdi?

Faye neprestano postupa po shemi koju je Theodor Kissel, specijalist za Heideggera, jednom označio kao „guilt by association“. Tako se Heideger u blizini nacionalsocijalističkih ideologa i funkcionara transformira u opsjednutog nacionalističkog, rasističkog i antisemitskog mislioca čija se uvjerenja identificiraju s onim nacionalsocijalista. Vrhunac ovog budalastog izjednačavanja Fayova je „hipoteza“ da je Heidegger 1932. godine pisao za Hitlera neki memorandum. Pošto to ne može dokazati, već samo kao indiciju navodi jezičku sličnost i neizvjesnost o autorstvu ovog teksta, upravo sada, kako daje na znanje bečkoj novini Presse 17. lipnja 2005., historičari trebaju krenuti za njegovom spekulacijom.

Na Heideggerovoj „grešci“, kako je to 1987. godine formulirao Philippe Lacoue-Labarthe, nema ničeg o čemu bi se moglo mudrovati. Ipak, knjige poput ove Fayeove ni u čemu ne doprinose razumijevanju greške. Mora se nastaviti to što mladi svjetski istraživači već čine: rekonstrukcija historijskih i idejnopovijesnih sveza u kojima stoji Heideggerovo djelo. Tek tad će se moći postaviti pitanje o odnosu nacionalsocijalizma i filozofije na koje se kao ni do sada niti približno nije odgovorilo.

(c) Thomas Meyer, Die Zeit 21.07.2005 Broj 30.

(c) Filozofija.net

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :