Advertisement
  Početna arrow Recenzije arrow Pojam Neprebol Saturday, 25 November 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Pojam Neprebol PDF Ispis E-mail

Mišljenje i pjevanje

Miodrag Živanović, Pojam Neprebol

Banjaluka 2004

Dr. S. Osmancevic

 

„Pojam Neprebol“ suvremenog bosanskohercegovačkog filozofa Miodraga Živanovića (Banjaluka) knjiga je koja plijeni više svojom nepretencioznošću i lakoćom nego dubinom i stringencijom, više znalačkim zastajanjem na mjestima koja bi se olako mogla preobraziti u neuralgične tačke nego teorijskim naporom zatvaranja konstrukcije neprebola. Kombinirajući blochovsko-heraklitovsku terminologiju (agon/agonia/nadmašivanje/vrtlog) i hermeneutičke manire poznoga Heideggera , Živanović – odista s lakoćom, iako skamenjen u čudnom antidefinitoričkom gardu – upire prstom u nešto što bi se moglo nazvati metafizičkim rezervatima, ostacima milenijumskog sukoba hegelovskog i nietzscheanskog elementa u vrtlogu filozofijskog mišljenja, logičkog i a-logičkog u ljudskoj slici svijeta uopće, ali i u onome što ova slika odslikava. U samom pak temelju Živanovićevog pristupa problemu neprebola zamjetan je iskričav antipozitivistički refleks, imanentan pokušaj reanimiranja, vraćanja teorijskog digniteta onomu o čemu se wittgensteinovski mora šutjeti. Taj je refleks, po mome skromnom sudu, tipično slavenski, ako hoćete: neprebolan, no u svakom slučaju pobunjenički i spreman po cijenu žrtvovanja istine ustrajati na naslućivanom višku smisla  što ga okcidentalna znanost eksplicitno i uspješno degradira još od Immanuela Kanta. O njemu možda ponajbolje svjedoči ruska filozofija povijesti 19. i početka 20. stoljeća, onaj na momente gotovo karikaturalan otpor importiranim invazijama comteovskog pozitivnog doba. No, refleks o kojemu je riječ – možda je kao takav zapravo inicijalna kapistla estetičkog iskustva svijeta općenito! – uvijek je iznova nalazio načina da akumuliranu neprebol isprazni posežući za preostalim bastionima subjektivnosti, ponajprije religijom i poezijom.

 

Od ove posljednje pak kreće Živanovićeva kratka filozofijska pripovijest o neprebolu kao nekoj vrsti ontološke epilepsije od koje, jasno, boluje tek probrana nekolicina neprohoda svjesnih subjekata, iako Živanović nalazi da je „neprebol prirodno stanje mišljenja, pa i bitisanja svakog od nas ponaosob“ (6). Smatrajući da su agonski sadržaji autentični samo u okviru „vremena i prostora koji nisu prekriveni mrežama povijesno-filozofskih konstrukcija“ (7) Živanović se u prvom, uvjetno kazano teorijskom poglavlju vraća počecima antičkog mišljenja, pokušavajući pokazati kako do vrtloga prošireni pojam agona zapravo stoji u središtu najznačajnijih presokratovskih teorija o supstanciji svijeta (Heraklit, Empedokle, Anaksagora,...). Ostavljam ovdje otvorenim pitanje, da li se sve ove teorije daju tako lako inficirati elementom neprebola kao vrtloga. Značajno je samo to da ih Živanović pozicionira tako da bi u poglavljima koji slijede postulirao estetičko, napose pjesničko iskustvo svijeta kao ono eminentno vrtložno, za vrtlog senzibilizirano, ono koje još pleše po antisistemskom ritmu prvotnih uvida o ontološkoj skandaloznosti postajanja/nestajanja u svijetu. Epistemološki kao hölderlinovsko-nietzscheanska vrtoglavica i ontološki kao vječni nemir, vrtlog lomi s mukom izborene armature svijeta i života, ne dopuštajući da ih se bez ostatka zahvati bilo kakvom misaonom konstrukcijom saznajnog subjekta. Stvar bi se dala i dodatno zakomplicirati: između neprebolnog subjekta i vrtložne objektivnosti stoji zavrtloženi jezik kao jedini medij u kojemu se onaj prvi može mjeriti s drugim. Čini se da je tu nemoguće kazati ko koga zapravo vrtloži i nadmašuje: Vrtlog svoj iznuđeni smiraj privremeno nalazi u istodobnosti onog „i ovako i onako“, ravnovjesju, bolje reći: ontičkoj ravnopravnosti onog što je s ove i što je s one strane, no da bi ostao vrtlogom prisiljen je da nastavi vrtloženje sebe i svega oko sebe čineći na taj način agoniju/neprebol unutarsvjetskom konstantom i ontološkim načelom. Sugerirajući implicite nemoć mišljenja da se suoči s ovakvom ontološkom konstelacijom i impresioniran pomenutom formulom istovremene jednakosti/nejednakosti svega što pri-sustvuje u svijetu i svijeta samog, života i smrti, ljubavi i mržnje (logička konzekvencija: A je istodobno i A i ne-A i ono što je produciralo A kao takvo i što mu ne da mira te ono što je, na koncu, izvan samog producenta! – tu logika na izvjestan način postaje sprdnja!), Živanović u narednom poglavlju daje pregled egzemplarnih neprebolnika čiji izbor govori za sebe: Sekst Empirik, Plotin, Eriugena, Dante, Eckhart, Kuzanski, Kopernik, Paracelzus, Frank, Böhme, Pascal, Hume, Novalis, Hölderlin, Kierkegaard, Marx, Nietzsche, Valery, Wittgenstein, Camus. Ova plejada pak pokazuje da agonski sadržaji nisu eminentno vlasništvo iskonskog, iako se tamo možda daju lakše identificirati zbog nižeg stupnja povijesne kontaminiranosti pojmova, poznatih adornovskih naslaga u pojmu.

 

Drugi, obimniji dio knjige vraća neprebol iz onto-teorijskog egzila u njegovu jezičku domovinu, u neprevodivi agon „naših pjesnika“: M. Nastasijević, Branko Miljković, Mak Dizdar, Velimir Milošević, Kolja Mićević. Nit koju je napipao u nemiru prvih promatrača svijeta, Živanović sada demonstrira u skučenom balkanskom jezičkom laboratoriju. Pitanje pak koje se nametalo već tijekom čitanja prvog dijela, a koje u ovoj kombinaciji književnoteorijskog i filozofijskog pristupa odista dobija na značenju glasi: na temelju čega je uopće moguće razlikovati neprebol kao bol nesavršenosti svijeta od subjektivnopsiholoških kategorija očajanja, depresije, nemira, nesnalaženja,...? Živanović ovo pitanje očito ne postavlja, no kriterijum je čini se očigledan: upravo stoga jer se olako da poklopiti sa emocionalnom dinamikom, pjevanje o vrtlogu nije isto što i poezija kao medijum vrtloga. Od pomenutih pet pjesnika samo dva su, po mom sudu, istinska neprebolnika: Miljković i Mak. Miljković ne samo stog jer je podnio konzekvencije neprebola, već stog što iz njegove poezije jasno progovara sam vrtlog koga pjesnikova duševna konstelacija jedva da interesira. Isto tako malo subjektivnopsiholoških momenata nalazimo u Maka: kroz njega bosanski stećak pripovijeda o prevrtljivosti i neprohodnosti. Zato je Miljkoviću jasno: „Srećan ko živi posle svega što je rekao“ i, par stihova docnije, „Srećan ko svoju pesmu ne plati glavom“. Tu odista progovora agon.

 

Valja, na kraju, kazati da u ovom kratkom prikazu Živanovićevog djela nije bilo moguće krenuti svim pravcima koji se tijekom njegova čitanja odista otvaraju, unatoč kratkoći i pojedinim elementima koji jedva da se uklapaju u intendiranu strukturu spisa i koji kao da su uhvaćeni u letu. Živanovićev „Pojam Neprebol“ na neki čudan način budi nedefiniranu nostalgiju, infantilnu pobunu protiv samozadovoljnog mišljenja koje je iz sebe protjeralo sve za čim pojmom nije u stanju posegnuti i koje upravo stoga perpetuira neprebol kao neku vrst zlurade osvete kakvog zlog boga što ljude kažnjava upravo neprebolom. Neke više, neke manje. Srećom.
 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :