NARAV I ZNAČENJE METAFIZIKE KOD PRVIH TOMISTA: PRIMJER REMIGIJA IZ FIRENZE

 

Anto Gavrić O.P. Fribourg

 

Savršeno ostvarenje čovjeka i najveća sreća u starogrčkoj filozofiji nalazi se u idealu filozofskog života. Aristotelska uzrečica s početka njegove Metafizike, da svi ljudi po naravi teže za znanjem, snažno je obilježila traženje ideala filozofske sreće. A ulazak Aristotelovih djela na Zapad stavlja još više naglasak na to traženje u drugoj polovici XIII. stoljeća, što pokazuju pojmovi sreće i filozofije kojima su se pozabavili brojni autori toga razdoblja.

Filozofija, ljubav prema mudrosti, ima to isto značenje u djelima Remigija iz Firence[1] u kojima izražava svoju ljubav, žeđ, čežnju i žar za znanjem. U traktatu De modis rerum, napisanom najvjerojatnije pri samom kraju XIII. st., znanost je označena kao svojevrsno savršenstvo naravi: "Virtutem enim et gloriam et artem et scientiam dicimus esse quamdam perfectionem nature. Vnde ubi natura deficit ars et scientia supplet".^[2] Štoviše, u prologu svoga komentara na Nikomahovu Etiku, bez ikakvog straha od osuda, firentinski dominikanac piše da su "najveće i najbolje naslade one koje se odnose na filozofiju….. Budući da je čovjek po svom umu čovjek i po njemu ima ljudsku narav, slijedi daje spoznaja istine najveći užitak, a to je naročito u filozofiji."[3]

Želja za znanjem slijedi kod Remigija želju za sređivanjem i svrstavanjem. Ta se želja primjećuje u traktatu De modis rerum u kojem Remigije tumači sve najopćenitije pojmove pod vidom njihova načina postojanja i međusobnog odnosa. To djelo s kraja XIV. stoljeća je ujedno u povijesti filozofije prvi sustavni traktat o transcendentalima. Uglavnom se smatralo da je De transcendentibus praeuius metaphysices talijanskog dominikanca i profesora u Bolonji Chrysostoma Iavellija, napisan u prvoj polovici XVI. stoljeća, prvi sustavni traktat o transcendentalnim svojstvima bića.

Da bismo vidjeli narav, mjesto i značenje metafizike kao i njezin odnos prema drugim disciplinama, nužno je imati opći pregled znanosti kako ga Remigije prikazuje u svojim djelima. To će nas dovesti do Remigijeva naučavanja o naravi metafizike.

 

 

1. Podjela znanosti

 

Trinaesto stoljeće je između ostalog bilo obilježeno "umnožavanjem podjela znanosti",[4] uvršetenim u uvode u filozofiju ili kratko izloženim u prolozima raznih komentara. Iz tog razdoblja potječu traktati u cijelosti posvećeni podjeli znanosti, na primjer De ortu scientiarum engelskog dominikanca Roberta Kilwardbyja (o. 1250.)[5], Diuisio scientiarum Arnoula iz Provence (o. 1250.)[6] i Diuisio scientie Ivana iz Dacije (o. 1280.)[7]. Istom rodu pripada i traktat Divisio scientie Remigija iz Firence, napisan prije 1295.[8]

Ovaj traktat ima sve značajke uvoda u filozofiju namijenjenog studentima najednom od učilišta (studia) Rimske dominikanske provincije. Remigije predlaže jasnu i uređenu podjelu, što potvrđuju podrazdiobe, određivanje predmeta svake discipline i drugih elemenata nužnih za svladavanje pojedine discipline. Ne ulazi u suptilne rasprave, iako pridaje posebnu pozornost prikladnoj terminologiji, donoseći ponekad termin koji najbolje odgovara.

Sva objedinjena znanja tvore jedinstvenu znanost u kojoj Remigije jasno razlučuje teologiju od scientia humana. Kao i kod Roberta Kilwardbyja, božanska znanost je odijeljena od svih drugih znanosti. Zatim slijedi njezina podrazdioba na znanost koja je u Bogu (ona je istovjetna samom Bogu) i znanost koja proizlazi izravno od Boga. Svaka znanost, u pravom smislu riječi, ima svojevrsnu sigurnost. Znanost koja neposredno proizlazi od Boga postoji na dva načina, jer na dva načina dolazi do sigurnosti. Slijedeći sv. Tomu Akvinskog,[9] Remigije je dijeli na znanost per modum inclinationis (u tom smislu ona je jedan od sedam darova Duha Svetoga) i na znanost per modum cognitionis, koja se još zove Sacra scriptura ili teologija, koja ima takvu sigurnost da se uzdiže iznad svih drugih znanosti. Njezini principi su članci vjere od kojih se dolazi do spoznaje teoloških zaključaka.

Scientia humana se dijeli na magiju i filozofiju. Filozofija, koju čovjek nalazi samim razumskim istraživanjem, dijeli se na dvije discipline: sermonicinalis i realis. Realna filozofija ima dvije grane, teorijsku i praktičnu (mechanica).

Teorijska znanost se dijeli na tri discipline: metafiziku, prirodnu filozofiju i matematiku. Matematika sadrži četiri umijeća koje obuhvaća četveropuće (quadrivium): geometriju, astronomiju, aritmetiku i glazbu. Znanost o jeziku (scientia sermonicinalis) se sastoji od gramatike, dijalektike i retorike. Logika se tu ne nalazi, jer, kao što ćemo vidjeti kasnije, logika je samo svojevrsno oruđe (instrumentum).

Praktična filozofija se dijeli na dva dijela: activa (moral ili etika) ifactiva (mehanika). Prva sadrži tri dijela: moral ili etika (monastica), ekonomija[10] i politika. Mehanička praktična znanost obuhvaća sedam mehaničkih umijeća koja se odnose na dobro tijela: trgovanje, naoružavanje, proizvodnja tkanina, arhitektura, medicina, agrikultura i lov. Budući da kazalište ne nalazi svoje mjesto,[11] da bi upotpunio tradicionalni broj od sedam umijeća, prema Remigiju armifactura je podijeljena u architectonica ifabrilis.

Ovaj nam pregled podjele znanosti pokazuje Remigijevo ostvareno djelo i njegovu ljubav prema znanju, kao da je prihvatio kao svoje riječi Huga iz Saint-Victora, kojim se je također nadahnjivao: "Uči sve, kasnije ćeš vidjeti da ništa nije suvišno. Skučena znanost nije ugodna."[12] Očito je da se je Remigije nadahnjivao brojnim izvorima pri stvaranju svoga traktata o diobi znanosti, posebice Hugom iz Saint-Victora i Robertom Kilvardbyjem od kojega je preuzeo početne diobe, ali i drugim autorima.

 

 

 

2. Što je metafizika?

 

Pitanje o predmetu (subiectum) metafizike postaje neizbježno za sve komentatore Aristotelove Metafizike. Štoviše, to pitanje postaje "klasično", jer se nalazi u izradi diobe znanosti kao i u raznim metafizičkim pitanjima, čak i kod određivanja predmeta istraživanja teologije.

 

 

2.1. Predmet (subiectum) znanosti

 

U traktatu De subiecto theologie, raspravljajući opsežno o modalitetitima prihvaćanja pojma "predmet" (subiectum), Remigije bilježi da se predmet u nekoj znanosti dijeli na "passio que probatur de subiecto et medium per quod probatur".[13] Ponekad dodaje da se predmet neke znanosti može zvati i materia scientie, pozivajući se na auktoritete Aristotela, Boetija i Tome Akvinskoga.[14]

Remigio podrazumijeva pod predmetom (illud de quo) ono što određuje područje pojedine znanosti. U traktatu De modis rerum, slijedeći sv. Tomu, piše da znanost traži stvarnost i o njoj posjeduje spoznaju: "Illud autem principaliter queritur in scientia de quo scientia dicitur esse",[15] ili na drugom mjestu: "Illud autem est subiectum scientie de quo est sermo in scientia".[16] Remigije nabraja šest uvjeta za određivanje predmeta (subiectum)[17]:

1.      da je najprije općenito poznat;

2.      da se u znanosti prvotno teži spoznaji predmeta in speciali;

4.      da se u znanosti sve raspravlja pod njegovim vidom;

5.      da se znanost po njemu razlikuje od svih drugih znanosti;

6.      da u njemu budu sadržane sve stvari koje se određuju u toj znanosti;

7.      da iz njegova jedinstva proizlazi jedinstvo znanosti.

Zatim izlaže četiri modaliteta prema kojima se predmet može uzimati u znanosti:

a)      predicabiliter

b)      resolubiter

c)      materialiter

d)      formaliter

Samo četvrti način izriče predmet u pravom smislu riječi. Prema prva tri načina predmet se izriče samo po odnosu prema predmetu prema četvrtom načinu, bilo svođenjem kao na glavni način ili stoga što se događa da ono što je predmet u skladu s tri prva načina bude također predmet i formalno. "Sicut ens in communi est subiectum in methaphisica et predicabiliter et resolubiliter et materialiter et formaliter."[18]

 

 

 

2.2. Metafizika - njezini nazivi

 

Remigije nije napisao zasebni traktat posvećen isključivo metafizici i predmetu njezina proučavanja. Da bismo vidjeli na koji način Remigije određuje područje metafizike i definira predmet njezina straživanja, nužno imati u vidu njegova različita djela. Najbitnije je zapisano posebice u Divisio scientie, čije se niti nalaze u djelima De subiecto theologie, Extractio ordinataper alphabetum i u Contrafalsos Ecclesie professores.

Kao misao vodilju uzimamo šesto poglavlje traktata Divisio scientie, u kojem se nalazi najcjelovitiji pregled određivanja naravi i predmeta metafizike:[19]

Speculativa autem, secundum Philosophum in VI Methaphisice, dividitur in naturalem, mathematicam et divinam. Vel reducendo ad bimembrem dividitur sic. Quia aut est de rebus omnino immobilibus et immaterialibus, et secundum esse et secundum considerationem, sive sint talia in toto, ut Deus et intellectus, sive sint talia in se licet non in toto, ut ens et substantia et huiusmodi. Et hec vocatur methaphisica vel divina sive theologia, non quia sit immediate inventa a Deo sicut theologia que dicitur sacra scriptura, sed dicitur divina quia est de Deo et rebus divinis non tamquam de subiecto, sicut sacra scriptura est de Deo ut de subiecto; sed Ma theologia est de Deo sicut de principaliori parte eius et causa sui subiecti, quod quidem eius subiectum est ens creatum in quantum ens. Unde licet ex aliqua ratione vocetur divina, tamen simpliciter loquendo inter humanas scientias computari debet, quia ab homine inventa est et per rationes humanas procedit. Vocatur alio nomine methaphisica a "metha" quod est trans et "phisis" quod est natura, quia agit de transcendentibus naturalem considerationem. Dicitur et tertio nomine prima philosophia quia est de primis causis rerum et transcendit dignitate totam aliam philosophiam, licet ultima sit in ordine adiscendi.

* * *

Za Remigija je vrlo bitno razlikovanje naziva znanosti, posebice kada se radi o pojmu "teologia". Raspravljajući o predmetu znanosti, koji je "illud de quo est sermo in scientia", Remigije stavlja u tom vidu vjerojatan prigovor koji bi magao proturječiti datom tumačenju, budući da "imena nisu uvijek sukladna stvarima. Ni znanosti se ne imenuju prema svojim predmetima, jer filozofi metafiziku nazivaju i teologijom, a ipak predmet njezina istraživanja nije Bog nego biće kao biće".[20] U svom odgovoru ističe kako je nužno da se znanost imenuje u pravom smislu riječi, jer samo će tada biti u potpunoj skladnosti sa zbiljom koju proučava.

Upravo stoga Remigije, počevši od prvoga svoga djela, razlikuje teologiju filozofa i teologiju u pravom smislu riječi, kao u gore navedenom odlomku. Naime, srednjovjekovni autori na Zapadu dosta kasno prihvaćaju naziv teologia za označavanje "objavljene teologije"; radije se služe pojmovima kao sacra pagina, sacra scriptura, sacra doctrina, koje još sv. Toma Akvinski vrlo često koristi.[21] Znanost koja se zove teologija može se, dakle, shvatiti na dva načina, i odnositi se tako na Sv. pismo ili na filozofsku teologiju.[22] U prvom značenju teologija raspravlja o Bogu kao o svom vlastitom predmetu, dok u drugom značenju teologija raspravlja o Bogu kao o prvom uzroku onoga što je njezin predmet proučavanja.

Vrlo je jednostavno uočiti glavne izvore kojima se služi firentinski dominikanac, posebice predgovorom komentara sv. Tome na Aristotelovu Metafiziku. Uz to svakako treba spomenuti i tekst iz Akvinčeva komentara na Boetijev De Trinitate: "A neki spekulativni predmeti ne zavise bivstveno (secundum esse) od tvari, jer mogu postojati bez nje, bilo zato što nikad ne postoje u tvari, kao Bog i anđeo, bilo zato što kod nekih postoje u tvari, a kod nekih ne postoje; takvi su na primjer supstancija, kakvoća, biće, mogućnost, zbiljnost, jedno i mnoštvo, i tome slično: svim ovim [predmetima] bavi se bogoslovlje, to jest božanska znanost, jer Bog je u noj glavni predmet spoznaje. Ona se drugim imenom naziva metafizika, to jest preko-fizika (trans phisica), jer je proučavamo poslije fizike, mi koji iz osjetilnih predmeta moramo dospjeti do neosjetilnih. Zove se također prva filozofija, jer sve druge znanosti od nje primajući svoja načela slijede poslije nje."[23]

Od triju naziva koje Akvinac predlaže za određivanje prve znanosti u prologu svoga komentara na Aristotelovu Metafiziku, Remigio najradije zadržava naziv 'metafizika', jer to ime označava znanost o biću i njegovim svojstvima, dok se pod prvom filozofijom podrazumijeva proučavanje prvih uzroka. Određujući predmet metafizike u Exractio ordinata per alphabetum Remigije piše: "Samo je jedna znanost apsolutno božanska, to jest teologija; sve su druge znanost jednostavno ljudske. Stoga je metafizika samo ljudska znanost. Ali svaka se ljudska znanost odnosi na stvorenje. Dakle, općenito biće, koje proučava metafizika, je stvoreno biće."[24]

Samo se teologija može zvati tim imenom u pravom smislu riječi, jer znanost koja raspravlja o biću naziva se prvom filozofijom i metafizikom. Slijedi, dakle, da se ona ne može zvati teologijom u pravom smislu izraza.[25]

 

 

 

2.3. Predmet metafizike

 

To nas dovodi do sržne točke, to jest do stava koji Remigije zauzima u pogledu određivanja predmeta metafizike. Treba ponajprije vidjeti pobliže kako on točno određuje glavni i odovarajući predmet ove teorijske znanosti. Je li to biće? Ili je to Bog? Remigije je upoznao više teza o predmetu metafizike,[26] ali se najviše nadahnjuje komentarom sv. Tome na Aristotelovu Metafiziku koji najvjerojatnije potječe iz akademske godine 1270./1271. u Parizu. Remigije definira narav i predmet metafizike upravo na temelju slavnog Prologa iz komentara na Aristotelovu Metafiziku u kojem je Akvinac definirao narav metafizike i od nje učinio znanost o biću.[27] Nedvojbeno se ovdje očituje Akvinčev veliki utjecaj na firentinskog dominikanca.

Za sv. Tomu, kao i za Remigija, kako smo vidjeli, metafizika, philosophia prima i božanska znanost je jedna i ista, a svojom se racionalnom metodom razlikuje od svih drugih znanosti. Štoviše, sv. Toma, preuzimajući Aristotelov izraz, izjavljuje na više mjesta da je formalni predmet metafizike biće kao biće ili općenito biće (ens commune), naznačujući time da ona proučava sve što postoji pod vidom bića.[28]

Prihvaćajući trostruku podjelu teorijske znanosti, Remigije opisuje metafiziku na isti način kako bi je razlikovao od drugih dviju spekulativnih znanosti, to jest od fizike (koja proučava biće kao predmet promjena i gibanja - ens mobile) i matematike koja se odnosi na kolikoću. Sve teorijske znanosti proučavaju istinu bića, ali metafizika proučava istinu najviše (maxime) iz razloga što se i sama odnosi na prvotne uzroke. Ona se s pravom naziva i znanost O istini.[29]

 

Na koji način ljudski um doseže formalni predmet svake teorijske zanosti? Kako um dolazi do promatranja bića (ens) "inquantum ens", što predstavlja formalni predmet metafizike? Još preciznije, na koji način dokazuje postojanje nematerijalnih i nepokretljivih bića, što predstavlja preduvjet svakom proučavanju njezina predmeta?

U spoznajnom postupku ljudski um se služi apstrakcijom. Postoje tri stupnja apstrakcije, piše Remigije u svom djelu Extractio ordinataper alphabetum: izdvajanje od partikularnosti i pojedinosti promatrajući samo ono što je općenito, izdvajanje od svega što bića posebno određuje i razdvaja uzimajući samo ono što je svima zajedničko, i kao treće izdvajanje od tvari. U svim slučajevima naš um spoznaje uvijek izdvaja od tvari, a ona je dvostruka, umska

1 osjetilna; obje se uzimaju na dva načina kao označena (signata) i neoznačena (non signata)
tvar. Postoje tri načina izdvajanja od tvari:

1.      od svake tvari;

2.      od tvari kao nositeljice osjetilnih svojstava (čiste kolikoće), ali ne izdvajanje od tvari
koju možemo misliti;

3. od činjenice da je to tvar nečega definiranog (signata), ali zadržavajući osjetilne

vidove.

U metafizici, um izdvaja od tvari u potpunosti, dok u matematici samo od osjetilne tvari (kvantitativne) ili materijalnih bića koji je određuju kao u prirodnim znanostima.[30]

Vidljivo je da i ovdje Remigije slijedi Akvinčevo učenje o apstrakciji, izloženo u Sumi teologije ili u De veritate.[31] Da bismo shvatili Remigijevu nakanu potrebno je imati na umu te tekstove sv. Tome koje naš autor vjerno slijedi, kao i tekst komentara na Boetijevo djelo De Trinitate gdje Toma ističe da ljudski um odvajanjem (separatio) doseže formalni predmet metafizike, to jest biće kao biće (ens inquantum ens): "U djelatnosti uma postoji trostruko razlučivanje (distinctio): jedno se događa po djelatnosti uma koji spaja i razlučuje [pojmove] i u pravom se smislu riječi zove odvajanje. Ono pripada božanskoj znanosti, odnosno metafizici."[32] Slijedi, dakle, da ljudski um dosiže formalni predmet metafizike niječnim putem. Remigije također ističe taj niječni sud, koji se sastoji u razlučivanju jedne stvari od druge, u nijekanju da jedna stvar bude u drugoj.[33] Za Tomu, ljudski um djelatnošću kojom spaja i razlučuje jedno od drugoga shvaća da jedno nije drugo.

Doista, ne možemo na potvrdan način odrediti što je to bitak bića, ens inquantum ens. Sve što priričemo stvarima na potvrdan način označavaju bića u odnosu prema nama a ne takva kakva su u svojoj biti, inquantum ens. Ipak da bi mogao motriti ens inquantum ens, um mora prethodno znati da postoje nematerijalna i nepokretljiva bića. Naime, zbog postojanja tih bića metafizika je uzvišenija od prirodnih znanosti. U svom traktatu Divisio scientie Remigije piše da metafizika raspravlja o nepokretljivim i nematerijalnim bićima bivstveno (secundum esse) i prema umnom promatranju (secundum considerationem),[34] sažimajući prolog Akvinčeva komentara na Aristotelovu Metafiziku. Postojanje tih bića za Remigija je očito i on ih spominje na više mjesta u De modis rerum i u drugim svojim djelima.

Postoje bića koja su u potpunosti nematerijalna, koja mogu postojati bez ikakve tvari, kao Bog i umska samostalna bića. Ova potonja Remigije naziva "intellectus", što pojašnjava u Extractio gdje piše da "intellectus enim multipliciter accipitur: aliquando pro persona intelligente… vel personae angelicae vocantur Intelligentiae vel Intellectus."[35] Samo je Bog "essentialiter immaterialis et incorporeus", dok je anđeo naprosto (simpliciter) nematerijalan, ali je ipak u usporedbi s Bogom "materijalan, tako da se zove tjelesnim."[36] S druge strane ima ih, nastavlja Remigije, koji su "talia in se, licet non in toto", a to su po djelatnosti uma. To su nematerijalna i nepokretljiva bića secundum considerationem.

Da bi um mogao nešto pojmiti zbiljski (actu), potrebne su tri stvari. Ponajprije, umna slika koja je formalni princip po kojem um spoznaje, djelatnost uma i pojam koji um oblikuje u sebi.[37] Um poima stvar samo kad je sam pojam u umu.

 

Svako se biće može spoznati (cognoscibile) i sve što se može spoznati je na neki način biće. Naš um spoznaje po sličnosti, i dakle poima izravno ono čija se sličnost nalazi u njemu. Biće je ono prvo što naš um spoznaje. No Remigije pojašnjava: "Licet prius cadat in apprehensione intellectus ens, tamen non quodlibet ens est obiectum intellectus nostri, sed ens universale."[38] Izdvajajući, dakle, umnu sliku od materije naš um prvotno i izravno spoznaje općenito dok pojedinačno spozanje promišljanjem.[39]

Prvi uvjet predmeta je da bude spoznat općenito, jer "de subiecto oportet presupponere quia est et quid est quod dicitur per nomen."[40] Predmet metafizike može se uzeti kao općenito biće (ens universale ili ens commune) jer se pririče svemu. Štoviše, prvi način po kojem se predmet uzima u nekoj znanosti je predicabiliter. A na taj način, kaže Remigije, biće (ens) je predmet metafizike "secundum quod predicatur de omnibus hiis que continentur in scientia univoce sive analogice."[41] Sve se može promatrati u svjetlu bića i sve se može svesti na biće. Dakle, metafizika raspravlja o svakom biću (de omni ente).[42]

Za označavanje formalnog predmeta metafizike Remigije firentinski se služi sljedećim izazima:

-          ens in quantum ens[43]

-          ens creatum in quantum ens[44]

-          ens commune; ens universale

-          ens in communi = ens creatum[45]

Prema tome, treba reći da se metafizika bavi:

de ente in communi

-         de immobilibus et secundum esse et secundum considerationem[46]

-         de transcendentibus naturalem considerationem[47]

Sve što naš um zahvaća mora na neki način postojati. Stoga tvrdnja o postojanju nečega predhodi spoznaji onoga što to nešto jest. Poput sv. Tome, Remigije shvaća biće u smislu primanja bitka: "ens dicitur ab actu essendi", biće potječe od zbilje bivstvovanja.[48]

Biće je ono prvo što naš um spoznaje: Ens est obiectum intellectus.[49] Naime, sve što postoji ili zajednička narav je stvarno isti predmet stvaralačkog i primalačkog uma, a razlikuje se po točki gledišta. Općenito biće (ens commune) je predmet stvaralačkog uma ukoliko je spoznatljivo u mogućnosti (in potentia), a predmet je primalačkog uma ukoliko je zbiljski spoznato (intellectum in actu).[50]

Ono što prvo dolazi u naš um kao njegov prvi predmet je općenito biće (ens commune).[51] No, kad se govori o općenitom biću promatra se samo "ono što jest" izdvajajući biće od njegove materijalnosti. U traktatu De modis rerum, u poglavlju u kojem pokazuje odnos između stvari (res) i pojma (ratio) pojašnjava kako shvaća biće u općem smislu (ens in communi): "Općenito kažem, ne po usporedbi s ovom ili onom pojedinačnom stvari odnosno ovim ili onim bićem. Ako su, naime, stvar i biće po istini stvari, nisu ništa drugo doli ova stvar ili ovo biće… Ali to mislim kad se stvar ili biće općenito uzme u usporedbi sa supstancijom, kakvoćom i drugih osam bića ili stvari, kao što se pod 'životinjom' izriče samo pojam u usporedbi s čovjekom, konjem ili drugim naravima povezanim s vrstom".[52] Pod formalnim vidom bića metafizika promatra svoje različite materijalne predmete. Određujući biće kao prikladni predmet metafizike ne znači ograničiti polje ove discipline. Pojam "commune" označava ono što se može priricati većem broju stvari, jer biće može postojati kao zbiljnost (actus) i mogućnost, supstancija i dogodak (accidens). Malo kasnije, u istom traktatu, tumačeći odnos između stvari (res) i pojma (intentio) ističe da se u tom vidu "res in communi" uzima ukoliko je izdvojena od supstancije, kolikoće i drugih kategorija.[53]

U definiranju predmeta metafizike Remigije proširuje svoju misao precizirajući da stvoreno biće (ens creatum) dolazi prvo u naš um. Štoviše, poistovjećuje općenito biće (ens commune) i ens creatum.[54] Naime, prema općoj diobi "svaka stvar je bilo stvoritelj bilo stvorenje". No biće (ens) je nešto zajedničko po pridijevanju (per predicationem), a to stvoritelj ne može biti. Nema ništa što bi per predicationem bilo zajedničko Bogu i stvorenju, nego samo po uzročnosti (per causalitatem).[55] Bog je tvorac i uzrok bića (auctor entis).[56]

 

 

3. Dostojanstvo prve filozofije

 

"Nobilior enim potentia nobilioribus utitur instrumentis, sicut apparet in scientiis speculativis quantum ad media. Nobilior enim scientia est que nobilioribus et certioribus utitur mediis vel sillogismis…"[57]

Postoji svojevrsna hijerarhija znanosti; znanosti imaju jednu rectrix koja njima upravlja, jer se ona posebice bavi onim što je najspoznatljivije, tj. onim što je najopćenitije. Za sv. Tomu i njegova učenika Remigija dei Girolamija, metafizika je nauzvišenija među znanostima, jer se bavi najopćenitijim pojmovima duha; to je znanost koja se bavi prvim uzrocima i prvim principima. Njezin predmet su najuvišenija bića i o njoj ovise sve druge znanosti, jer prva filozofija stvara temelj na kojem počivaju sve niže znanosti.[58] Osim toga, metafizika promatra i Boga kao prvi uzrok svega što postoji. Iz svega toga proizlazi njezino dostojanstvo i njezina važnost. Stoga Remigije i ističe da metafizika "svojim dostojanstvom nadilazi svaku drugu filozofiju".[59]

Zasigurno teologija ima očitu nadmoć nad svim znanostima, ali zbog objavljenog značaja njezinih principa, ističe Remigije, ona je božanska znanost. Metafizika se razlikuje od fizike: "in libro Phisicorum, ubi ponitur subiectum ens mobile... in libro Metaphisice, ubi agitur de immobilibus et secundum esse et secundum considerationem, ut apparet per Philosophum in VI Metaphisice". Ali zatim odmah konstatira: "Et tamen in libro Phisicorum multa immiscentur de immobilibus, et in libro Metaphisice multa immiscentur de mobilibus."[60] Kad metafizika proučava materijalno biće, ne znači da proučava gibanja i promjene, nego ih proučava utoliko što su one pripadaju biću.

 

 

4. Položaj metafizike i ordo addiscendi

 

"Ispravno se napreduje samo ako se napreduje nekim redoslijedom" savjetuje Hugo iz St. Victora u svom djelu Didascalion.[61] Taj stav Remigije trajno nastoji primijeniti u svojim spisima, što se posebice primjećuje u traktatu De modis rerum, gdje red (ordo) od početka usmjerava njegovo razmišljanje (per ordinem persequentes), jer se u svakoj stvari nalazi red.[62]

Zasigurno je za studij metafizike neophodna svojevrsna priprava. U odlomku koji smo već navodili Remigije spominje da je metafizika znanost koju treba posljednju studirati. U stvari, redovito se susreće ordo addiscendi pri dokrinalnom predstavljanju u Srednjem vijeku. Spominjemo samo na primjer djelo O utjesi filozofije (De consolatione philosophiae) u kojem Boetije tvrdi da postoji prirodni red između teorijskih i praktičnih znanosti. Avicenna također ističe pedagoški značaj.[63] I Vilim iz Conchesa upućuje na ordo philosophie u komentaru na Boetijevo djelo O utjesi filozofije, a čini se da se je Remigije nadahnjivao Vilimovim djelom pri pisanju svoga spisa Divisio scientie.[64]

Isto tako ističe se važnost poznavanja logike prije negoli se počne studij filozofije, jer samo logika može poučiti metodu istraživanja koja je zajednička svim znanostima. Albert Veliki primjećuje da oni koji su nepoučeni u logici čine pogreške u svim stvarima.[65] U komentaru na Aristotelovu Metafiziku Akvinac se pita na koji način čovjek može spoznati prikladnu metodu u svom istraživanju istine, te piše: "Besmisleno je da čovjek istodobno traži znanost i metodu koja odgovara znanosti. Stoga treba naučiti logiku prije nego druge znanosti, jer logika poučava metodu koja je zajednička svim drugim znanostima."[66] Na drugom mjestu Toma daje odgovarajući redoslijed koji treba slijediti u sticanju znanja: ponajprije logika koja poučava metodu svake filozofije, zatim matematika, prirodna filozofija, moral i konačno znanost o božanskim stvarima koje nadilaze maštu i zahtijevaju snažan i pronicav um.[67]

Bitno je ovdje istaknuti mjesto i ulogu koju Remigije pridaje logici. Ponajprije, znanosti o jeziku (scientie sermocinales) " potius dicuntur adminiculative scientie quam vere sciencie". Pozivajući se na autoritet Averroesa ističe: "logica est modus sciendi."[68] Na isti način je definira i u De modis rerum gdje dodaje još da "in scientiis realibus logica utuntur propter cognoscendas res de quibus sunt."[69] Logika je definirana kao "oruđe zanosti" (instrumentum scientie, in quantum scilicet ordinatur ad alias scientias) te kao "dio i oruđe filozofije" (pars et instrumentum philosophie).[70]

 

 

5. Bog i predmet metafizike

 

Avicenna je u svojoj Metafizici gotovo kanonski formulirao problematiku predmeta najuzvišenije znanosti za skolastičku i postskolastičku tradiciju. Avicenna, naime, konstatira da svaka znanost ima ponajprije svoj predmet istraživanja, a zatim izriče cilj njezina istraživanja, tj. predmet metafizike, što ga dovodi do pitanja je li Bog predmet te znanosti.[71] Avicenna ne prihvaća tezu prema kojoj bi Bog bio vlastiti predmet metafizike (scientia divina). Odbacujući tu tezu poziva se na aristotelsku epistemologiju prema kojoj ne spada na određenu znanost da dokazuje postojanje niti da dadne prvo shvaćanje svoga predmeta. Za Avicenu biće kao biće je vlastiti predmet metafizike.[72]

Kao što smo već vidjeli, Remigije je upoznao brojne teorije koje se tiču pitanja vlastitog predmeta metafizike, pitanje koje se postavlja od Avicenne.[73] Zasigurno, Remigije poznaje sve poteškoće koje proizlaze iz tih teorija, kao npr. da Bog i božanske stvari tvore istinski predmet metafizike, kao kod Egidija Rimskog.[74]

Remigije se je najvjerojatnije susreo s tom problematikom predmeta metafizike već na filozofskom fakultetu u Parizu. Tzv. compendium "Guide de l'étudiant", nastao oko 1240., posvećuje nekoliko odlomaka metafizici, ne zanemarujući njezin predmet: : "Subiectum uero methaphisice potest dici primum ens, eo quod est illud a quo omnia alia exeunt in esse et a quo conseruantur. Et potest dici subiectum eius ens communiter dictum ad omnia uniuersalia principia rerum."[75] Prema djelu O podrijetlu znanosti (De ortu scientiarum) engleskog dominikanca Roberta Kilwardbyja metafizika se naziva i božanskom znanošću (scientia divina) "quia de Deo tractat et divinis spiritibus qui propinque Deo adhaerent."[76] Metafizika ima samo jedan predmet koji u svojoj cjelini obuhvaća i Boga. Nema raznoznačnosti kad se raspravlja o stvoru i Stvoritelju. Bog se smatra dijelom predmeta metafizike.[77]

Već je Albert Veliki naučavao da treba protumačiti značajku metafizike kao božanske znanosti tako da se Boga smatra uzrokom predmeta metafizike, jer on je uzrok bitka naprosto (esse simpliciter).[78] Prema učitelju iz Kölna metafizika teži da postane ontologija bića kao bića (ens inquantum ens). I Toma Akvinski od samog početka prihvaća tu tezu svoga učitelja.[79]

Iako Remigije, slijedeći svoga učitelja sv. Tomu, prihvaća tezu po kojoj je biće kao biće vlastiti predmet ove znanosti, u više navrata spominje problematiku o mogućnosti da Bog bude predmet prve filozofije. Bog je počelo i uzrok predmeta božanske znanosti. U kojem smislu treba govoriti o Bogu kao uzroku predmeta?

Odgovor koji daje u djelu Divisio scientie ostaje isti u svim njegovim spisima gdje se to pitanje postavlja. U već ranije navedenom odlomku njegov je odgovor vrlo jasan: "Zove se metafizikom ili božanskom znanošću ili teologijom ne zbog toga što bi neposredno proizlazila od Boga, kao teologija koja se naziva i Svetim pismom. Naziva se božanskom znanošću jer je znanost o Bogu i božanskim stvarima, ali Bog i božanska stvari nisu njezin predmet, kao što je u Svetom pismu, koje proučava Boga, Bog njegov predmet. Ova teologija se odnosi na Boga kao na svoj poglaviti dio i uzrok njezina predmeta, a to je stvoreno biće kao biće."[80]

Bog, dakle, ne može biti predmet metafizike, jer bi se inače sve u toj znanosti trebalo promatrati pod tim formalnim vidom božanstva; ali ne pristupa se na takav način. Uostalom Bog nije podređen biću kao da bio od njega niži ili dolazio nakon njega. Bog je naprosto prvi (simpliciter primus).[81]

U stvari, ponekad Remigije, kao ustalom i sv. Toma, Boga naziva Bićem. Bog je "summum ens".[82] Kad se Boga naziva Bićem, time ga se ne svodi kao učinak na njegov uzrok, nego dapače suprotno, svođenje polazi od učinka prema svom stvarnom uzroku (ordo resolutionis). Bog je najviše Biće, jer je uzrok bitka, uostalom trostruki uzrok, djelatni, svršni i oblikovni uzorni uzrok svega.[83] Taj slučaj zahtijeva primjenu različivanja između onoga što je zajedničko po priricanju (per predicationem) i po uzročnosti (per causalitatem). "Deus non est quid commune comunitate predicationis sicut ens, licet sit communitate causalitatis; sed est quid speciale distinctum ab omnibus entibus sicut causa omnium."[84] Bog je najviše Biće zato štoje uzrok bitka shvaćenog u svoj svojoj sveobuhvatnosti.

Po četvrtom uvjetu predmeta - formaliter - pojedina se znanost razlikuje od drugih. Stoga Remigije ističe činjenicu da se ne zamjenjuje metafiziku s teologijom, jer se teologija po svom predmetu razlikuje od svih znanosti, čak i od metafizike.[85] Za Tomu Akvinskog, predmet teologije je Bog, bilo u sebi bilo ukoliko su sve stvari, o kojima se raspravlja u ovoj znanosti, upućene na Boga kao svome počelu i svome cilju.[86] Učenici sv. Tome, među kojima se nalazi i Remigije dei Girolami, uče daje predmet teologije Bog naprosto (Deus absolute).[87] Remigije će čak zapisati: Deus absolutissime,[88] ili kao u De modis rerum: "In scientia theologie principaliter agit de Deo."[89] U teologiji, dakle, Bog nije predmet samo pod jednim posebnim vidom, nego "Deus in quantum Deus et sub ratione divinitatis."[90]

Prema Aristotelu svaka znanost koja se služi dokaznim postupkom odnosi se na predmet, vlastitosti i počela. U svakoj, dakle, znanosti postoje neka počela koje treba najprije odrediti; počela i uzroci su uvijek polazište u pojedinoj znanosti, je "zanost se usavršava spoznajom prvih počela."[91] Budući da Bog nije počelo čijim bi proučavanjem započelo zanstveno istraživanje, ne može biti polazište metafizike. Naime, do spoznaje Boga dolazimo preko materijalnih stvari, koje je Bog stvorio i koje s njim imaju neku sličnost (similitudo).[92] Iako znamo da Bog postoji, ne možemo doći do spoznaje njegove biti.[93] Preko stvorenja koja ga očituju, metafizika se uzdiže do njihova prvog počela. Za sv. Tomu spoznaja Boga je razlog postojanja i konačni cilj metafizike.[94]

Tumačeći spomenuto pitanje sv. Toma i sv. Albert se pozivaju na uzročnost; samo Bog je uzrok bića uopće. On je "prvi uzrok svih stvari".[95] Ne možemo ga dakle smatrati dijelom bića uopće, jer "de necessitate Deus precedit natura omnem creaturam."[96] Bog ostaje posljednji uzrok svega što sadrži predmet prve filozofije. On je izvanjski uzrok toga predmeta. Ipak, preko učinaka dolazi se do spoznaje uzroka, od kojega oni primaju svoj bitak. Naime, svako biće upućuje na onoga koji je Ipsum esse subsistens, kao na svoj stvarni uzrok: "Deus cognoscit et causat omnem creaturam per ydeam que est idem quod essentia sua."[97] Tako stvorenje upućuje na svog Stvoritelja, a preko njih ga i spoznajemo.[98] "Poimajući stvorenje, istodobno nužno poimam stvoritelja, ali nejasno, npr, da postoji."[99] Stvaranje je shvaćeno kao stvarni odnos, jer "svako stvorenje stvarno ovisi o svom stvoritelju".[100] Bog je stvoritelj svih stvari,[101] uzrok bitka i istine u svim stvarima. On je "principium omnis veritatis sicut et omnis entitatis, quia ipse est entitas et veritas per essentiam."[102]

 

 

* * *

 

Svojom tezom da je biće kao biće pedmet metafizike Remigije se uključuje u raspravu o naravi i predmetu prve filozofije što ju je započeo Aristotel, a nastavili Avicenna, Averroes, Albert Veliki, Toma Akvinski, Egidije Rimski, Henrik iz Genta (+ 1293) i drugi srednjovjekovni autori i suvremenici firentinskog dominikanca.

Metafizika proučava svoj vlastiti predmet kao i počela i uzroke svoga predmeta. Pojam 'biće' (ens) označava stvarnost bez prethodnog promatranja je li ta stvarnost materijalna ili nije. Metafizika ne ostavlja po strani tvarni svijet; ona proučava tvar samo kao biće, pod njegovim općim vidovima a ne u njegovim pojedinačnim stanjima; ona može težiti promatranju takvog bića ukoliko ima nešto od bića. Ona je na najvišem stupnju apstrakcije, jer biće, svoj predmet, promatra izdvojen od umske tvari i kolikoće.

Metafizika, čiji je formalni predmet ens inquantum ens sve promatra sa stajališta bića kao bića. Po tom ekplicitonom pozivanju na biće razlikuje se od svake druge znanosti i ima svoje nenarušeno jedinstvo.

Biće je ono što naš um poima na prvom mjestu, ali redoslijed spoznaje nije isti s redoslijedom postojanja.[103] Bog je prvi uzrok svakog stvorenog bića, a biće je na početku svake spoznaje. Remigije ne prihvaća da bi Bog mogao biti predmet ili čak dio predmeta metafizike. On je uzrok predmeta prve filozofije; Bog je počelo i uzrok svega što postoji i ne pripada predmetu te znanosti. Metafizičar ga može proučavati neposredno, kao uzrok ili počelo onoga što spada na biće kao biće. Slijedeći sv. Tomu,[104] Remigije brani jednistvo metafizike i božanske znanosti. Na taj način metafizika je i za njega najprije ontologija stvorenog bića (ens creatum), a po tome i ontoteologija. Njegovo naučavanje je u velikoj mjeri slično naučavanju njegova učitelja Tome Avinskog.[105] Od njega je uostalom i preuzeo dvije glavne teme svoga filozofskog sustava, tj. predmet metafizike i vid pod kojim prva filozofija proučava Boga.

Djela firentinskog dominikanca, jednog od najpoznatijih predstavnika tomističke škole u Italiji, pokazuju na koji se način prenosila i na dominikanskim učilištima poučavala Tomina filozofsko-teološka nauka. Njegovo je djelo itekako važno i značajno za upoznavanje prve generacije Tominih učenika, razdoblja koje je i danas ostalo neistraženo jer su brojna djela još uvijek ostala u rukopisu.

 

 

Résumé: Nature et signification de la métaphysique chez les premiers thomistes: l'exemple de Rémi de Florence

En affirmant que l'ętre en tant qu'ętre est sujet de la métaphysique, Rémi de Florence (+1319) prend part ŕ la controverse concernant la nature et le sujet de la métaphysique, entamée par Aristote et poursuivie par Avicenne, Averročs, Albert le Grand, Thomas d'Aquin, Gilles de Rome, Henri de Gand et d'autres auteurs médiévaux et contemporains du dominicain florentin.

La métaphysique, dont le sujet formel est l'ens inquantum ens considčre tout du point de vue de l'étant en tant qu'étant. Par cette référence explicite ŕ l'étant, elle se distingue de toute autre science et conserve son unité propre intacte. L'étant est ce que notre intellect saisit en premier lieu. Mais l'ordre de la connaissance n'est pas le męme que celui de l'existence. Dieu est la cause premičre de tout ętre crée, tandis que l'ętre est ŕ l'origine de toute connaissance.

Rémi n'accepte pas que Dieu puisse ętre sujet ou męme partie du sujet de la métaphysique. Il est la cause du sujet de la métaphysique. Dieu est principe et la cause de tout ce qui existe. Dieu n'appartient pas au sujet de cette science. Il peut ętre étudié par un métaphysicien indirectement, comme la cause ou le principe de ce qui tombe sous l'ętre en tant qu'ętre. A la suite de l'Aquinate, il défend l'unité de la métaphysique et de la science divine. Ainsi la métaphysique pour lui aussi est d'abord ontologie de l'ens creatum et par lŕ ontothéologie.

Rémi est fidčle ŕ l'enseignement de son maître saint Thomas d'Aquin. Il a repris de lui deux grands thčmes de son systčme philosophique, ŕ savoir le sujet de la métaphysique et l'aspect sous lequel Dieu est considéré par la philosophie premičre. Les écrits du dominicain florentin, l'un des représentant les plus connus de l'école thomiste en Italie, montrent de quelle maničre la doctrine philosophico-théologique de Thomas d'Aquin fut transmise et enseignée au studia dominicains. Son śuvre est importante et significative pour l'étude de la premičre génération des disciples de l'Aquinate.