Advertisement
  Početna arrow Članci arrow Balkanski gnosis (12.2006) Monday, 26 June 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Balkanski gnosis (12.2006) PDF Ispis E-mail
Tekst do sada publiciran samo na slovenačkom, u broju 6 akademskog časopisa Katedra (Maribor). Zahvaljujemo se uredniku Damiru Mlakaru na dopuštenju da ga publiciramo i na Filozofiji.net.

Balkanski gnosis

 
Po svom pojmovno-scijentifističkom naboju „religijski univerzalizam“ spada u korpus sintagmi koje zvuče kao da su naprosto iskinute iz konkretne povijesti čovječanstva. Oslušnemo li pak duboki nemoćni očaj koji progovara iza ove prividne misaone kombinatorike, pred nama se otvara ponor jednog jedinstvenog pitanja čiji bi odgovor gotovo svim elementima svjetske povijesti dao potpuno novi smisao. Ukoliko ih već ne bi u temelju izmijenio. Istodobno zastrašujuće jednostavno i prijeteći značajno, pitanje glasi: da li je moguć Bog svih ljudi? I kakav bi to Bog morao i trebao biti da bi ga iz svojeg cinično kratkovjekog humanog Daseina moglo prihvatiti svako ljudsko biće?
 
 

Der Gott aller Menschen

 

Pitanje o kojemu je riječ postavio je u ovoj formi prije nekoliko godina suvremeni austrijski filozof Peter Strasser, iskušavajući u knjizi Der Gott aller Menschen moguće odgovore s čitavog niza diferenciranih aspekata. Krećući od problema skeptičke religioznosti i budućnosti religioznog osjećanja općenito, Strasser svoje nehinjeno lutanje i potragu za osloncem započinje s Hesiodovom Teogonijom i bezazlenom lakoćom s kojom on, Hesiod, naprosto zaobilazi pitanje stvaranja ex nihilo: kaos i za njime naprosto svijet. Iz - u nijansama odista originalne - skeptičke perspektive Strasser propituje idealizme i racionalizme i materijalizme, slučaj i nužnost, unutarnju logiku apsolutnog, upušta se u dijalog sa suvremenom fizikom i odmjerava teološku kompatibilnost Big Banga i Postanka. Nigdje, jasno, ne nalazimo jednoznačan odgovor na postavljeno pitanje, ali se zato susrećemo s obećavajućim iskazima: „Ništa ne znamo o vječnom životu. Ali znamo da kao tvorci pripadamo bezvremenom. Pripadamo Bogu. Smijemo se, dakle, nadati da nećemo biti predani vječnoj noći. Ova je nada religiozna i sveobuhvatna. Na kraju će sve biti kod Boga ili ništa još nikad nije zbiljski započelo. Cjelokupno stvaranje svijeta bilo bi tad promašeno, ništa osim bezsupstancijalni san nekog demona, a wicked illusion of light.“

Ovu čudnovatu postmodernu metafiziku Strasser u drugom dijelu knjige zatim vraća na teren historije. Slijede Simone Weil, Hans Jonas, Carl Schmitt, Nietzsche. Svi, dobrovoljno ili ne, uvučeni u vrtlog pitanja što su ga, poput zaboravljenog Heideggerovog bitka, sa uma smetnule gotovo sve suvremene religije i na njima utemeljene kulture, tako površno i irelevantno reprezentirane od strane prvoboraca aktualnog neoliberalističkog i neoimperijalističkog Kulturkampfa.

 

Prijetnja i obećanje

 

Starije čitatelje Katedre želim podsjetiti na motiv što sam ga varirao neposredno pred rat što će devedesetih uslijediti na Balkanu: mogućnost da se gotovo u kvadratni metar precizno odredi sjecište triju svjetskih religija. Tada sam, istina, na neki način kazivao samo o interioriziranoj prijetnji što ga je pomenuti kvadratni metar u sebi nosio. I pri tom uporno i slijepo zaboravljao na Hölderlinovu tezu o sjemenu spasa. Jer ne zaboravimo: „Na kraju će sve biti kod Boga ili ništa još nikad nije zbiljski započelo.“ I ne samo to. Upravo na prostorima kakav je onaj iz kojeg i sam dolazim – hölderlinovski se spašava ideja Boga svih ljudi, tako jednostavna, razumljiva, prihvatljiva svakom mislećem i umirućem subjektu. Ljepota i strahota prijetnje počivaju na veličanstvenosti obećanja. Prostori kakav je i onaj iz kog i sam dolazim destruiraju da bi – ne znajući to - što upečatljivije dokazali besmislenost rušenja. Ko nije osjetio ovu blasfemičnu besmislenost pred prizorom srušenih, tisućljetnih Buddhinih statua? Ko to u balkanskom purgatorijumu nije osjetio tiho prisustvo Boga svih ljudi, onoga koji se još nije nastanio na East Riveru, ali koji svoju desperatnu prezenciju očituje u erupcijama: Balkan, Grozni, Ground Zero, Irak. Najjasnije dakle upravo tamo gdje se ljudi usuđuju tvrditi da znaju ko jest „njihov“ Bog.

 

Konsenzus

 

Strasser će, recimo na kraju, u svom djelu ispričati i pripovijest o engleskoj Židovki koja četrdeset i neke dragovoljno odlazi u koncetracijski logor. Da bi dala Bogu šansu da napokon učini nešto. Da bi tako isprovocirala Božiju intervenciju, koliko zbog nedužnih žrtava, toliko i zbog ideje ljudskosti uopće. Intervenciju nije izdejstvovala (možda su rabini u Auschwitzu već bili odlučili da Boga zapravo i nema), ali je svojim gestom spasila komadić humanog egzistiranja. I takoreći neposredno učestvovala u pripremanju pitanja od kojega smo krenuli. Prostor s kojega i sam dolazim čini upravo takvo nešto. On nadilazi samog sebe, on poziva na promišljanje ne toliko mogućnosti koegzistencije više različitih Bogova već o mogućnosti konsenzusa o minimalnim svojstvima jednog jedinog koji bi onda zasigurno intervenirao u dešavanje inhumanog u ljudskoj povijesti. I pomenutu englesku Židovku spasio tako što koncentracijskog logora ne bi niti bilo.

Fanatizam – vjerski ili ideološki, svejedno -  je najjači tamo gdje zastupani sadržaj, objekt, nije posredovan subjektom, gdje se vjeruje bez vjere, strahuje bez staha i misli bez mišljenja. Možda su gnostici s početka povijesti kršćanstva upravo stoga konstruirali drugog, dobrog Boga (Boga svih ljudi?) koji s ovim našim svijetom – svijetom subjektom neposredovanog Boga – nema nikakve veze. Možda su i oni, ko zna, dolazili s prostora kakav je onaj s kojeg i sam dolazim.

 

Dr. Samir Osmančević, Graz, novembra 2006

 
 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :