Ali u Handkeovom obećanju/predskazanju koje za uho okcidentalnog mišljenja zasigurno ima i slatki eshatološko-heidegerijanski prizvuk , u obećanju instant-Lichtunga u kojemu se na kraju vremena miješaju pojmovna jasnoća i ontološko oslobođenje veličanstveno slavljeno u speerovskim građevinama, u tom obećanju otkrivamo dakle i kozmičku dimenziju konsterniranosti i dezorijentiranosti onih kojima se obećava i kojima se obećavajući predskazuje. Onih koji su takvi da im treba obećati da će daska biti ravna kao daska. Predskazanje tako ne kazuje samo o onome što se njime obećava već i o profetskim potrebama svog auditorijuma, o njegovom religioznom kapacitetu i njegovim eshatološkim tenzijama. Jer ako će dlaka jednog dana biti tanka kao dlaka onda ona to danas nije. Ako će, obećava Handke, kreč jednom (on ne veli i: opet!) biti bijel kao kreč, onda on to danas nije. To je obećanje minimalnog konsenzusa stvari i pojma, obećanje diskreditirane adaequatio rei et intellectus. Mi više ne znamo što sve to ima značiti. Ide to tako daleko da pokatkad vjerujem da bi profesionalnim čitateljima i profesionalnim recipijentima tuđih recepcija koje tumače još tuđije recepcije država, koja ih (njih, profesionalne recipijente) još tolerira, godišnje trebala plaćati neku vrst mentalno-intelektualne fizioterapije – recimo, cjelodnevno opipavanje kamena - onako kako se izlazi u susret iskrivljenom zidaru ili asfalteru.  Ili barem beneficirani radni staž.

Nastavljajući, dakle, svoj mali filmsko/filozofski pojmovnik (za one koji nisu u rukama imali prethodni broj Katedre napominjem da sam tu pod naslovom „Sjećaš li se, Dolly Bell?“ govorio o mnemopatskim prokletstvima i historijskom pamćenju) želim konstatirati sljedeće. Suvremeni sebereflektirajući subjekt mora, uz minimalnu dozu poštenja, priznati da je iz dana u dana, iz godine u godinu sve više i više scena u njegovoj intelektualnoj, emotivnoj i moralnoj svakodnevici u kojima se poput Chinaskog ne snalazi. I u kojima bi, s obzirom da kamen još nije tvrd kao kamen, svaka reakcija zapravo nužno bila – svećenička, puko, stupidno i bezočno moraliziranje u cilju smirivanja, apatiziranja Daseina.  Ali do nietzscheanskog cinizma koji takve scene s lakoćom prepoznaje  i s istom lakoćom sa sebe zbacuje svećenički plašt valja tek doći.

A prvi je stupanj na tom putu spoznaja da za mišljenje ne postoji ništa opasnije od toga da se u svijetu najednom sve uklapa u ono što od njega zapravo očekujemo, sve je navodno potpuno transparentno, globalni konteksti su jasni kao Handkeov dan koji će biti kao i svaki drugi. Oni koji poznaju historiju nisu od haaškog suda niti očekivali da ovaj donese presudu o genocidu što ga je jedna država počinila u susjednoj državi. (Nadgradimo li Handkea: Pravda još nije pravedna kao pravda.) Znalci političke povijesti balkanskog prostora znali su i znaju da je jedinstvo dvadesetak miliona stanovnika bilo i jeste nemoguće, bez obzira na činjenicu da su ovi okruženi golemim nacionalnim imperijumima. (Balkan još nije balkaniziran kao Balkan.) Irak se morao desiti, Iran će se morati desiti, svakodnevno bezbroj djece umire od gladi i AIDS-a naprosto zato jer se to uklapa u shemu koju nam svakodnevno serviraju chinaskijevi svećenici umnosti zbiljskog i zbiljnosti umnog.

I upravo: 41 godinu nakon pojavljivanja Adornove Negativne Dijalektike mišljenje se po mome sudu nalazi u kontinuiranom stanju nepobunjenosti uma kojeg su svećenici uvjerili u njegovu identičnost sa zbiljom te mu se svaka pobuna implicite čini pobunom protiv samog sebe. Duhovne su se znanosti konformistički pomirile sa svojim nižerazrednim statusom, svojim biti-toleriran u svijetu  u kojemu se podivljala techne poput kakvog mentalno-postmenstrualnog extralarge-tampona ugurala ne više samo između čovjeka i smisla već i između čovjeka i njegovog vlastitog svijeta u najbanalnijem, u najanalitičkijem i najsvakodnevnijem smislu riječi. Producirajući pak iz stanja nepobunjenosti  – to je spoznajnoteorijska dimenzija problema o kojemu je ovdje riječ, - um operira pojmovima koji sa svijetom imaju upravo onoliko veze koliko ekonomsko globaliziranje ima veze s dobrim namjerama internacionalnih trustova da svijet načine boljim i da život svih bude dostojan da bude življen. U stanju nepobunjenosti, u stanju hegelijanskog identiteta umnog i zbiljskog, um vara samog sebe znajući da to čini i svjestan činjenice da je zbiljsko kao volja za moć samo drugi naziv za grabežljivost malobrojnih gospodara ovog svijeta. Producirajući iz stanja nepobunjenosti um se zapravo uvijek javlja iz mrtvog doma.

Udomljen na dobro plaćenim univerzitetskim katedrama koje su istodobno postale i savjetnički kabineti te na brzinu smišljenim institutima – odista bi me interesiralo što nam o našoj balkanskoj biti, o bijednim i sve manjim ostacima naše barfly-esencije ima kazati kakav znanstveni suradnik nekog od bezbrojnih Center for South-East European Studies! – um ne samo da je napustio vlastitu definiciju mišljenja kao negacije već je postao aktivan u produkciji status quoa. Jedan je poznati i utjecajni austrijski filozof za mandata Schüsselove vlade sa ovim ručao jednom tjedno, u Schüsselovom kabinetu. Francis Fukuyama i Huntington su bili savjetnici Bijele kuće. (U svojoj maloj knjižici Staaten bauen koju je, ako se dobro sjećam, sufinansirao Međunarodni monetarni fond, Fukuyama veli i to da je put prebrzog liberaliziranja ekonomije nakon raspada Sovjetskog saveza, put što ga je i on sam propagirao i koncipirao, u načelu bio pogrešan jer je često rezultirao raspadom unutarnjih struktura i institucija države same, korupcijom i nasiljem. Koristim priliku da se MMF-u i nebrojenim Fukuyamama ovim putem iskreno zahvalim za njihov eksperimentalni elan s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.) Ne odajući nam tajnu zašto je liberalna demokracija tako neraskidivo vezana s kapitalizmom, prvi je nakon kapitulacije sovjetskog imperijuma parlamentarnu demokraciju proglasio univerzalnim i najvišim modelom ljudskog političkog bivstvovanja. Drugi je osim svoje teze o nužnosti sukoba među svjetskim kulturama, plasirao takođe utjecajnu tezu o siromaštvu kao jednostavnom produktu nekulture kao da je dovoljno da Etiopljani počnu slušati Bacha kako bi postali bogato i propulzivno društvo. A nakon što je clash-of-civilisations-teza na globalnoj razini odigrala svoju posthladnoratovsku ulogu, on se (u djelu Who are we. Kriza američkog identiteta) okreće protiv svih onih neprotestansko-anglosaksonskih grupacija u američkom društvu koji drsko polažu pravo na participiranje u američkom identitetu iako ga nisu stvorili ni Meksikanci ni Afro-Amerikanci ni Latino-Amerikanci već, jasno, Huntingtonov djed.

No, ovdje se ne radi o ličnostima i pojedinačnim tezama već o činjenici da namjesto Fukuyamine pobjede liberalne demokracije možemo konstatirati pobjedu konzervativnog uma. Ono što se danas još uspijeva nazivati kritičkim grupirano je bez jasne teorijske osnove oko kanadske no-logo-novinarke, nešto malo oko Chomskog, isto tako malo oko istinski kritičkih web-magazina. Lijevo i desno su se konceptualno izjednačili ne zato što su njihovi programi postali gotovo identični već zato jer nije moguće biti na vlasti, a istodobno ne koketirati s krupnim kapitalom koji se, iako transformiran u Weberov „kapitalizam koji daje“, teško miri i s ono malo mrvica što ih daje državi ili socijalnim institucijama. Zato je moguće da se austrijske socijaldemokrate primjerice u pitanjima imigracije ponašaju kao, s programskog aspekta, njihovi desni antipodi s konstantnih 15 (ali očito mogućih 30) odsto glasova austrijske populacije. Zato je moguće da bivši njemački kancelar nakon isteka mandata počne raditi za rusku naftnu industriju kao da je fudbaler koji naprosto prelazi u drugi klub, a ne ličnost koja bi upravo trebala simbolizirati ideološki otpor takvim hipostazama i metastazama svjetskog kapitala. I zato ponavljam: niko se zapravo ne uzbuđuje zbog takvih prizora jer je mišljenju s jedne strane navodno sve davno već postalo transparentno i sve se uklapa u „svijet je takav kakav jest“, u leibnizovski svijet kao najbolji od svih mogućih. Kao takvo ono se smirilo u „uvidu“. S druge strane, korumpirano mišljenje koje sistemski djeluje iz nepobunjenog uma ne želi prepoznati takve scene jer bi moralo egzaltirano uzviknuti: „Hey, I can't handle this scene...“

Za Adorna je i pisanje poezije nakon Auschwitza bilo takva jedna scena. Za nas to nisu ni gladni ni ubijeni ni iznevjereni ni prevareni. I ostaće to dokle god budemo čekali da kamen postane tvrd kao kamen, mrtvaci blijedi kao mrtvaci, pravda pravedna kao pravda, a Balkan balkaniziran kao Balkan. Amen.