Advertisement
  Početna arrow Članci arrow Sa druge obale Monday, 11 December 2017 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Sa druge obale PDF Ispis E-mail

Sada dosta! Takve se monstruozne dedikacije rijetko dobijaju, dedikacije se uopće ne dobijaju često od

Barbara

Montreux, 25. augusta 1849

 

Gornji je citat završna rečenica jednog pisma što ga je značajni ruski filozof i publicist Aleksandar Hercen sredinom 19. stoljeća pisao Georgu Herweghu. Nezakoniti sin jednog ruskog veleposjednika i Njemice iz Stuttgarta, najpoznatiji politički emigrant predoktobarske Rusije, autor djela „Sa druge obale“ – zvuči to, zar ne, gotovo kao sinonim „Zapisima iz mrtvog doma“! – svoju epistolu sklapa u švicarskom Montreauxu, u dubokom europskom kontekstu, na francuskom jeziku,  ali ga potpisuje s: Barbar! Time Hercen aludira na, čini se, još neriješen ishod pitanja koje već više od dva stoljeća potresa rusku svjetskohistorijsku samosvijest: Europa i Rusija. Pitanja variranog u najrazličitijim antagonizmima (zapadni materijalizam i ruska duhovnost, zapadni subjektivni egoizam i urođena ruska socijalnost i integralna ličnost, suhoparni zapadni racionalizam kao nasljednik katoličke skolastike i veličanstvena rusko-ortodoksna teologija koja je istodobno etika, filozofija povijesti i socijalna filozofija) i s najrazličitijih misanih pozicija, ali pitanja koje se na kraju i u posljednjim konzekvencijama uvijek iznova ticalo modusa i kvaliteta participiranja ruskog duha u europskoj kulturi. Svojim „barbarskim“ potpisom, Europom duboko razočarani Westler Hercen kao da želi kazati da će antagonizam kulturnog i barbarskog ostati trajnom determinantom europskog viđenja Rusije, ma što ova zapravo činila, ma kako se „integrirala“ u evropske tokove, ma kakve liberalnokapitalističke „roadmaps“ ona u budućnosti slijedila.

 

Europa ili Rusija?

I odista, svako rusko protivljenje, svaki ruski mig koji se ne uklapa u washingtonsku koreografiju, u onaj često neskriveni neoimperijalistički mise en scène jedine oficijelno preostale svjetske sile, uvijek je praćeno prešutnom ignorancijom, gestom podsjećanja na to ko je i što je zapravo Rusija (sa sličnih se visina i Balkanu, čak i novim članicama EU često upućuju prezrivi pogledi) koja – ako uopće! – tek odnedavno, poput nedorasla komunističkog pionira, istinski učestvuje u životu euroameričke civilizacije. Obznani li svoj strateški interes za Sjeverni pol, usprotivi li se podizanju raketnog koridora na istoku Europe koji je takođe vid opasnog i provokantnog „podsjećanja“, na iskrivljenim se usnama zapadnih znanstvenih i vojnih savjetnika i komentatora uvijek može zamijetiti onaj „znamo-ko-ste-i-što-ste“-tik koji Rusiju uvijek iznova vraća u okvire što ih barem dio ruskih političkih snaga od Petra Velikog naovamo pokušava razoriti. Bespredmetno je raspravljati o tome što odista stoji iza posljednjih ruskih svjetskopolitičkih „provokacija“, uključujući i rusku podršku Beogradu na tako osjetljivom pitanju kakvo je kosovsko. Više nego kineske, ruske pobune i podignuta dva ruska prsta u jedva primjetnim nijansama dovode u pitanje sam proces globaliziranja iza kog se da naslutiti i neoimperijalistička gesta „kultiviranja“ barbara u najboljem anglosaksonskom maniru. A upravo to, taj latentni prigovor prvotne i neprevladive azijaštine, tog neprevladivog stepskog barbarstva, jest ono što Rusija od Hercenovog pisma naovamo osjeća kao otvorenu provokaciju. Ona nedvojbeno zna svoju azijaštinu, svoju kulturnohistorijsku inkompatibilnost zapadnoj civilizaciji u mnogim svojim segmentima, ona je svjesna svih dimenzija svog svjetskohistorijskog kašnjenja. Ali ona istodobno ne želi da ju se kontinuirano podsjeća na to da je tako bolno žrtvovanje vlastitog identiteta zapravo zaludna rabota, ma od kakvih se neurotično-antagonističkih komponenti ovaj identitet zapravo sklapao. I ma koliko propulzivno bilo svjesno odricanje od takvog jednog identiteta stiješnjenog u stereotipima dobrote ruskog čovjeka, votke i neurotičnih Dostojevskijevih klikuša.

A upravo je kakofoničnost ruskog nacionalnog i historijskog identiteta kao samostalnih veličina – za razliku od pomenute Kine ili, recimo, Poljske koja se također i po mnogo čemu nalazi u izvjesnom vakumu samoidentificiranja – ono što se u svakoj svjetskopolitičkoj kalkulaciji mora uzeti u obzir. Amerika jeste Washington, ali Rusija nije Moskva: unatoč dostatno kompaktnom ruskom nacionalnom jezgru čini se da svenacionalni konsenzus o trajnoj i stabilnoj svjetskopolitičkoj orijentaciji Rusije još nije postignut. Svjedoče o tome novo- i starokomunističke sinusoide ili velikoruski nacionalistički ekskursi i Žirinovski. Čini se da su i jedni i drugi reprezentanti ruske provincije, one koja još dugo neće biti u stanju ostavljati basnoslovne sume po ekskluzivnim austrijskim skijalištima ili glasno pijančiti po Mediteranu. Svjedoči, napose, o tome i Putinova hibernirana kgb-ovska mimika koja je utoliko samosvjesnija što se Rusiji više daje do znanja da ona nije ta koja će sama određivati svoje pozicije. Čak ni unutar ruske interesne sfere. A od otvorenog sukoba ili ponižavanja neke svjetske sile opasnije je samo sprečavanje da se ona – osobito na banalnim pitanjima ili čak na temama za koje ona nije istinski zainteresirana - manifestira kao takva, kao svjetska sila dakle.

 

Providencijalna klima

Da ne bude zabune, nakana ovog mementa, ovog podsjećanja na vjerojatnoću da bi svjetskopolitički račun u periodu koji je pred nama mogao biti načinjen bez sve mrgodnijeg ruskog krčmara – ne leži u novoj, hladnoratovski intoniranoj produkciji panike kojoj površniji zapadni mediji nipošto nisu neskloni. Novi hladni rat je, čini se, isključen dokle god donedavni njemački socijaldemokratski kancelar bude prodavao rusku naftu po svjetskim berzama i dokle Rusija bude u stanju da trguje svojim političkim ustupcima. Cilj ovog mementa je svraćanje pozornosti na historijsku činjenicu da od Petra Velikog pa do danas nijedna ruska vlast nije bila autorizirana da trguje ruskom svjetskopolitičkom pozicijom. Ali i na to da su rezultati petrovskih reformi ili povremena zapadna orijentiranost zvanične ruske politike u samoj Rusiji uvijek morali biti branjeni. Desetljećima hladnog rata to oduzima oreol eminentno i ekskluzivno ideološkog sukoba svjetskog komunizma i svjetskog kapitalizma i ponovno ga vraća u kontekst spomenute hercenovske epistole koja analize socijalnog stanja u Rusiji i činjenicu da je rusko carstvo gotovo pun milenijum živjelo na samim granicama Europe, a da je u svojoj egzistenciji primjećeno tek kada se počelo konstituirati kao svjetska sila, skončava ironičnim samokarakteriziranjem: Vaš barbarin.

Uostalom, iz ovog „Vaš barbarin“ progovara ista ona „providencijalna klima“ u ruskom duhovnom biću koju je ne tako davno u svom eseju „Rusija i virus slobode“ isticao i francusko-rumunski esejist Emil Cioran, klime koja se, dodajmo, u svom pravoslavno-eskatološkom obličju ruskog XIX stoljeća samo neznatno razlikovala od lenjinističko-eskatološkog misionarstva ili Putinovog ledenog pogleda u zapadne televizijske kamere. Unatoč aktualnoj ekonomskoj prosječnosti, danas izolirati Rusiju iz odlučivanja o sudbini svijeta znači svjesno producirati mitološki efekt staklenika na tako značajnom komadu planeta kakav ruski nedvojbeno jeste. Osobito ukoliko prihvatimo Cioranovu tezu o historijskoj neistrošenosti ruskog naroda. Dok su se, veli Cioran, okcidentalni narodi proždirali u svojoj borbi za slobodu a još i više u konačno postignutoj slobodi jer ništa ne umara više od posjedovanja slobode ili njene zloupotrebe, ruski je narod patio ne trošeći se, a njegova mračna, vegetativna egzistencija omogućila mu je povećavanje energije, stvaranje rezervi i izvlačenje maksimuma iz svog ropstva. Slijedeći ovu Cioranovu misao ne možemo preskočiti gotovo misitičnu činjenicu da je slobodu koju danas uživa ruski narod ponovno na izvjestan način dobio na poklon, upakovan u par perstrojka-dekreta, unutarpartijskih prepirki i nekoliko tenkovskih granata ispaljenih na zgradu parlamenta. Za razliku od Balkana koji je u svojim međusobnim križarskim pohodima tijekom devedesetih barem djelomično potrošio svoje mitološke rezerve (o kojima Cioran također govori, o nacijama koje su živjele u sjenci – Jugoslaveni, Bugari i Rumuni -, koje je povijest preskočila i koji su upravo stoga uspjeli akumulirati „kapital od snova“ te zato još nisu kazali svoju posljednju riječ), ruski eskatološki potencijal ponovno je ostao netaknut, dok ruska provincija i dalje pati ne trošeći se. To je jednostavna politička činjenica koju nikakva svjetska politika niti jednog momenta ne smije izgubiti iz vida. Jer neprevidivi su simptomi ruskog nezadovoljstva koje se u veoma bliskom periodu više neće zadovoljavati drsko formalnim, gotovo provokativnim pozivima poput onog što ga američka administracija upućuje Rusiji da zajednički podižu raketni štit oko Rusije. Svjedoči o tome i nedavno rusko parcijalno poništavanje ugovora koji su zapravo značili kraj utrke u naoružanju i kraj hladnog rata.

Na kraju, da bi se pravilno shvatila sveza između Hercenovog potpisivanja s „barbarin“ i naslova njegovog djela „S druge obale“ moramo odbaciti prvu – u pravilu prebrzu - asocijaciju po kojoj se Hercen kao barbarin javlja s druge, ruske obale. Upravo obrnuto: za Hercena je „druga obala“ zapadna Europa koja je svojim neuspjelim revolucijama iskovala planove za slobodu u novim zatvorima. S te, dakle, druge obale on govori o Rusiji kao zemlji revolucije, zemlji koja sebi i svijetu obećava konačnu i definitivnu slobodu. Da li je suvremena Rusija i dalje ista ta „prva obala“ – na to je pitanje teško dati jasan odgovor. Možda ona u Moskvi to više odista nije, ali, rekosmo, Moskva nije Rusija. Zbog te su činjenice u posljednja tri stoljeća Rusijom prodefilirali svi poznati modusi autokratske vladavine, carističke i komunističke. Petnaestak godina demokracije tu malo znače. Možda bi se o ovom pitanju nakratko moglo porazgovarati s Kasparovom.

 

Samir Osmančević 

Članak je prvotno publiciran u mariborskom akademskom časopisu Katedra

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :