Advertisement
  Početna arrow Članci arrow Samir Arnautović (Sarajevo): O inter-nacionalistima Friday, 25 July 2014 
Menu
Početna
Vijesti
Članci
Prijevodi
Recenzije
Impressum
Samir Arnautović (Sarajevo): O inter-nacionalistima PDF Ispis E-mail
U kritičkom eseju O inter-nacionalistima, na njegovom samom početku, autor kaže da pitanje o inter-nacionalistima nije problem političkog, nego kulturološkog razmatranja. Kritika inter-nacionalista u tom smislu je kritika jedne tendencije određene kulturnom industrijom i nastojanjima koja, u svom polazištu, ne dolaze iz same kulture. Radi se o pokušaju otvaranja rasprave o jednom problemu čija aktualnost zahtijeva u bitnom pravljenje razlike između internacionalizma i inter-nacionalizma, jednako između internacionalista i inter-nacionalista. Inter-nacionalisti su kritičari nacionalizma jer su ovu poziciju otkrili kao dobru funkciju, a ne radi toga jer su smisaono, dakle po vrijednosnim orijentacijama, izvan ovog konteksta. Istovremeno, oni ne žele biti internacionalisti, jer to podrazumijeva da se bude određen nečim kao svojstvenošću, a što istovremeno zahtijeva neprekidno potvrđivanje. Inter-nacionalisti su bez mišljenja i idejnog horizonta.

 

Dr. Samir Arnautović rođen je u Ljubuškom, BiH. Diplomirao 1989. na Filozofoskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Magistarski rad odbranio 1994. na istom fakultetu iz suvremene filozofije. Doktorat odbranio 1997. godine. Živi i radi u Sarajevu.

 filozofija.net [redakcija]

9. mart/ožujak 2010.

 

Samir Arnautović

O inter-nacionalistima

 

 

    Pitanje o inter-nacionalistima nije problem političkog, nego kulturološkog razmatranja. Jer, inter-nacionalizam je prije svega kulturološka odrednica, koja karakterizira kulturne tokove postsocijalističkih zemalja i razvoja globalizacijskih odnosa. Kao zemlju koja je u svom postsocijalističkom periodu bila suočena sa ratom kao instancom puta potvrđivanja identiteta, i to ratom koji je bio izazvan nacionalističkim porivima, inter-nacionalizam je možda posebno interesantan za Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu se ne smije gubiti iz vida da se kao njegovo polazište u prvi plan stavlja “nastojanje prevladavanja konfliktnih situacija”, i to na taj način što će biti pružen otpor svakom prenaglašavanju identiteta. U prvi mah inter-nacionalisti stoga ne djeluju kao “negativci”, naprotiv, sve što nude čini se veoma primamljivim i neproblematičnim u vrijednosnom smislu. Stvarni problem nastupa onda kada se od njih počne očekivati i zahtijevati da sami budu na pravcu onoga što zagovaraju, da sami istrajavaju na onome što predstavljaju kao svoje teorijsko, kulturno i svako drugo opredjeljenje.

    Tada se inter-nacionalisti pojavljuju kao nosioci i zagovornici stvaranja odnosa u kulturi koji počivaju na klanovskoj pripadnosti i opredjeljivanju, prije svega, u političkom smislu. U biti radi se o staroj metodi stvaranja “socijalističke kulture”, u kojoj kulturu i znanost ne čine djela nego pojedinci. Sve što je rečeno, rečeno je samo za taj trenutak i treba biti zaboravljeno jer “ništa nije vrijedno pamćenja”. Inter-nacionalisti su zagovornici kulture i društvenih odnosa, gdje jedina referanca jesu oni sami. To je “kultura” koja jedini smisao ima u tome da oni budu njeni protagonisti, ona nema referentne vrijednosti, nema specifičnosti, nema rezultate i djela, nema tendencije i tokove po kojim se karakterizira.

    Tu teorijski počinje zaplet priče koju nipošto ne treba uzimati jednostrano, i za koju, upravo imajući ovo u vidu, ovaj tekst nema pretenziju davati bilo kakvo konačno stajalište. Ovdje se radi o pokušaju otvaranja rasprave o jednom problemu koji ima svoju pred-povijest (u najširem smislu još od 19. stoljeća), ali čija aktualnost sada zahtijeva u bitnom pravljenje razlike između internacionalizma i inter-nacionalizma, jednako između internacionalista i inter-nacionalista.

    Inter-nacionalizam je vezan za kulturnu osobenost područja iz kojeg dolazi, tako da razlike koje postoje u njegovom viđenju, podrazumijevaju ova polazišta. Naravno, on ove osobenosti nastoji prevladati i ostaviti ih mogućnim samo u jednom globalno nivelirajućem smislu. Ovo posljednje su zajedničke tendencije, koje ipak ne brišu različnost polazišta. Koje su to karakteristike inter-nacionalizma u Bosni i Hercegovini? Pokušajmo nazrijeti makar neke od osnovnih crta.

    Inter-nacionalisti  u svojim stavovima ne govore ono što misle, ne radi toga jer nisu iskreni, ili radi toga jer se boje iznijeti svoja gledišta, ovdje se ne radi niti o jednom “vanjskom” razlogu ne iskazivanja svog mišljenja, već o tome da mišljenja jednostavno nema. Inter-nacionalisti ne-misle! Oni se trude uvjerljivo predočiti da je najprobitačnije prihvatati trend i priklanjati se onome što je aktualno! Biti važan, značajan i priznat, znači pratiti šta je trenutno u trendu. Sve ono što nije u suglasnosti sa ovim trendovima, nema relevanciju. Treba samo pokušati raspravljati sa inter-nacionalistima i tražiti od njih razloge relevancije neke tendencije. Ti se razlozi na koncu konca svode na – to što ih oni zastupaju. Odatle nije čudno stalno mijenjanje stanovišta, navođenje neistina ili netačnih podataka i zasnivanje cijele koncepcije na jednoj lažnoj slici stvarnosti.

    Ovo bi bilo mogućno jasno vidjeti kada bi bila objavljena sabrana djela makar jednog inter-nacionaliste, ali sabrana djela koja bi sadržavala sve što je ovaj govorio i pisao. Ovdje ne samo da bi se mogle lako uočiti potpuno nespojive teze, nego bi i stavovi o ljudima na različnim mjestima bili različno određeni. Sve što danas kažu, njih ne obavezuje da to moraju sutra ne samo reći, nego i priznati da su nekad govorili. Odatle dolaze razlozi nipodaštavanja svakog nastojanja za ustanovljavanjem moralnih kriterija, jednako kao i drugih kriterija koji bi bili obavezujući za vrednovanje djelatnosti unutar kulture. Kao djelatnici, inter-nacionalisti su u stvari estradni radnici, oni svaki put najavljuju nešto epohalno i svaki put istu tu “epohalnu stvar” sami dovode u pitanje nekim drugim “novitetom”, nastojeći “novom epohalnošću” nametnuti zaborav one prethodne. Cijeli je smisao dat samo u novotarenju i nastojanju da se njime priskrbi “visoki značaj i vrijednost”.

    Kad bude pisana, ako ikad to bude, povijest bešćašća, inter-nacionalisti će sasvim sigurno biti značajna tema. Isto tako ne treba gubiti iz vida da bi tema bili inter-nacionalisti, a ne inter-nacionalizam, jer inter-nacionalizam bi trebao biti neka ideologija ili idejni horizont koji bi okupljao inter-nacionaliste. Tako nešto ne postoji, jer ono što okuplja inter-nacionaliste jeste interes koji, smatraju oni, može biti ostvaren samo preko centara moći. Inter-nacionalisti su protivnici ideologija, odnosno svih ideologija izuzev one vlastite – negativne ideologije. Ona se održava stalnim nastojanjem oponiranja, koje i kada ima smisla nema stvarnu snagu i nije ni usmjereno na promjenu stanja. Negativnu ideologiju, odnosno nastojanje inter-nacionalista, u primijenjenom značenju, piše suprotna strana.

    Zato su inter-nacionalisti vječni likovi. Ne postoji režim koji njima nije prihvatljiv i za koji oni nisu prihvatljivi. Oni su ne samo dobra “pozicija” nego i idealna opozicija, suprotnost kojom je uvijek mogućno efikasno upravljati. Stanje u kojem su inter-nacionalisti opozicija je stanje vječne nepromjenjivosti, to je stanje u kojem nije potrebno misliti, jer oni, koji bi trebali biti “misaona” strana kao pozicija, kao snaga koja je u stanju stvoriti supoziciju, pokazuju da supozicije nema. Ovo stanje određuju katastrofalne kulturne tendencije, loša politika i nepodnošljivi društveni odnosi koji imaju tendencuiju daljeg pogoršavanja. To je stanje kulture jeftinih romana, teatra zasnovanog na skečevima, politiziranja kao filozofije, turbo “muzike” svih formi, estradnih “mislilaca” i epohalnih knjiga.

    Inter-nacionalisti su posvećeni ljudi. Njihova se posvećenost ogleda u tome što su kao glumci genijalni, a nikad nisu na pozornici, oni su pjesnici koji ne čitaju poeziju, pisci koji nikad ne govore o književnosti, znanstvenici koji ne pišu knjige, novinari koji su, prema osobnim potrebama, davno sve podijelili na dobro i loše, ono što je uspješno prije nego nastane i ono što nema nikakvu šansu na uspjeh, to su političari za koje ne glasaju ni članovi njihovih obitelji, ali koji će bez zareza, dati odgovor na svako teorijsko i praktičko pitanje politike…Inter-nacionalisti su, ukratko, oni čije tekstove možete čitati samo u naslovu, jer već znate šta sve može stajati iza naslova. Inter-nacionlisti su oni koje na tv možete gledati tako što ćete ugasiti ton i dobiti opkladu da ćete, prije nego ponovno upalite ton na vašem prijemniku, nastaviti govor govornika tačno tamo gdje se on trenutno nalazi. Inter-nacionalisti su oni od kojih ste očekivali promjenu, nešto novo, a koji su pokazali da nisu u stanju promijeniti ni vlastiti izgled i koje nakon bezbroj susreta putem medija, znate bolje nego same sebe. To je razlog zbog kojeg se, u lošoj političkoj situaciji kaže “svi su isti”, to je i razlog zbog kojeg bez problema jednog inter-nacionalistu, čak i po izgledu, možete zamijeniti za drugog – oni su, poput vojnika, uniformno slični jedni drugima.

    Način na koji se inter-nacionalisti izjašnjavaju o svijetu u kojem žive, određen je korisnošću i efikasnošću zadovoljenja interesa. Na taj način oni i kulturu shvataju samo kao “materijalno dobro”. Prezir prema onome što se ne može realizirati, u krajnjoj instanci onome što se i ne želi realizirati, nalazi se u njihovoj dubokoj uronjenosti u politički pragmatizam. Ovdje je na sceni jedna politička kultura, pokušaj da se sve što spada u područje kulturnog, a prije svega umjetničkog i znanstvenog djelovanja, svede na odrednice politike. Zato inter-nacionalisti ne vjeruju u utopiju. Ona za njih nema smisla jer nema smisla ništa što nije ostvarivo i čime nije mogućno manipulirati. To je čak i opasno, jer podrazumijeva negaciju i ne daje izvijesnost o tome kako se stvari u krajnjem mogu završiti. Istovremeno, na drugoj strani, pruža dobru mogućnost da se sve loše poljedice pripišu ovoj neodredivosti. Njihova vodilja je vladajući trend i nastojanje da se vrijeme stigne na taj način što će se u modi biti prije nego moda nastupi. Ako postoji neka nedosegljivost koju inter-nacionalisti prihvataju, u smislu nadomjestka utopijskom, onda se ona nalazi u ovome.

    Naravno, način razumijevanja mode ovdje je mnogostruk. Kao moda se pojavljuje određeno političko nastupanje, način oblačenja, držanje govora o važnim pitanjima umjetnosti, znanosti … Rezultat je mogućno vidjeti u potpunom nedostatku promišljenosti zbilje. Inter-nacionalisti pokazuju da negacija nedosegljivog cilja vodi negaciji mogućnosti da se bude drugačiji, da se osvrće na vlastito djelovanje i da se u svakom momentu zadrži mogućnost izbora.

    Pozivanje na slobodu, na zadržavanje mogućnosti izbora, na jednom stupnju ovih nastojanja vodi ka tome da se izgubi svaka druga mogućnost osim neprekidnog traženja novog. Krajnji cilj kulturne industrije, za koju inter-nacionalisti u našim prilikama predstavljaju jednu vrstu stožera, ovdje postaje izraz nastojanja postvarenja nihilističke ideje ništa kao krajnjeg smisla. Treba se samo osvrnuti na kulturnu pustoš javnog mijenja koja određuje našu zbilju i postaviti pitanje: što je njen uzrok? Tada se može nazrijeti da se on ne nalazi u provincijalnoj poziciji, koja pokušava utvrditi vrijednosti osobnog iskustva i vlastitog skučenog svijeta, suženog između trepavica, nego u još provincijalnijoj opoziciji, koja kao kritiku takvog stanja, takvog stajališta pozicije – nudi jedino i isključivo stid što se treba biti opozicija ovakvoj provincijalnosti. Jer cilj inter-nacionalista nije da pokažu ili učine nešto boljim, nego da, bez konkurencije, predstave sami sebe kao to bolje, koje je po smislu Dobrog koje ga određuje, posebito.

    Inter-nacionalisti kao opozicija ne shvataju da biti opozicija znači nuditi nove mogućnosti, ne nove predznake ili boje garderobe. Kritikovati provincijalizam ne znači prihvatati neki drugi provincijalizam kao bolju mogućnost, nego istrajavati na kriterijima koji karakteriziraju suvremeni moderni svijet. Ovdje se informacija, a ne znanje, prepisivanje sa interneta, a ne literatura, nude kao izraz suvremenosti i praćenja “glavnih tokova”. U tako shvaćenoj suvremenosti, “geniji inter-nacionalizma” svoje “znanje” iskazuju tako što, primjerice, u tekstu o Immanuelu Kantu govore o njegovoj “Kritici čistog RAZUMA”, što Heideggerov Sein und Zeit, naravno sa engleskog, prevode kao “POSTOJANJE i vrijeme”, što aritmetika izgovaraju kao ARTIMETIKA. I to nije najveće zlo, najveće zlo je što i kada bi nekoga htjeli čuti, ne bi shvatili da je ovo najveći izraz provincijalizma, te da se onda kada postane alternativa, on pojavljuje kao ukidanje mogućnosti prevladavanja opće određenosti provincijalizmom.

    Kada bi stvar bila gledana sa aspekta biologije, inter-nacionalisti bi vjerovatno bili okarakterizirani kao specifična vrsta štetočina, koji žive od druge vrste štetočina. Jer, ono što čini njihovo postojanje i zahvaljujući čemu oni uopće mogu da svoje djelovanje predstave u nekom smislu, jesu – nacionalisti. Inter-nacionalisti su druga strana iste medalje, po načinu mišljenja, po postavljanju kriterija i odnošenju prema stvarnosti, oni su jednaki svojoj poziciji, odnosno onome nasuprot čemu postoje. Kada ne bi bilo nacionalista, inter-nacionalisti jednostavno ne bi mali nikakvog smisla. Razlika između njih je samo u tome što oni svoje djelovanje određuju isključivo interesom, i to onim najprizemnijim. Isto tako, kada bi potpuno zvladalo stanje inter-nacionalizma, oni bi bili – nacionalisti. To se najjasnije vidi kada, sticajem okolnosti, inter-nacionalisti iz opozicije postanu pozicija. Oni tada, često mnogo rigidnije, istrajavaju na shvatanjima koja su karakterizirala one koje su prethodno napadali.

    Samo radi toga jer se, u bitnom, radi o jednakom, inter-nacionalisti su prije svoje pripadnosti “planetarnim tokovima”, mogli pripadati i nacionalističkim krugovima. Uostalom, primjera takvih slučajeva ima dovoljno mnogo da se na njih ne treba ni obazirati. Ono što pritom konstantno prati njihovu djelatnost jeste – šteta, šteta koju proizvode za sve, osim za sebe. Njihovo djelovanje karakterizira uništenje okoliša u kojem zasnivaju svoj uspjeh. U ime viši ciljeva, planetarnog značaja, izlaska iz epohe postsocijalizma, uključivanja u suvremene tokove diletantizma i uništenja svega “starog” (to se u ovom slučaju čita zaostalog, primitivnog, totalitarnog …), oni se obrušavaju na sve što predstavlja bilo kakvu mogućnost izvan one koju, u formi novog modnog trenda, prihvataju.

    Lakše je biti “proklamirani kritičar uma” nego shvatiti, primjerice, pojam duha kod Hegela, jednako kao što je lakše Dostojevskog predstaviti kao nacionalistu, nego shvatiti njegov odnos prema kulturnom nasljeđu Evrope. Ne samo da to zahtijeva mnogo “uzaludnog” rada, nego se govorom o nekazivom (Frank), ne može stvoriti predstava za mase, koja će moći imati svoju uspješnu medijsku prezentaciju i donijeti popularnost govorniku. Isključivost inter-nacionalista je jednaka isključivosti svakog totalitarizma, oni niti žele niti mogu razumjeti različnost, mada o različnosti neprekidno govore i pozivaju se na nju kao na svoj manifest. Ovdje se različnost misli kao različan put da se dođe do – jednog i istog.

    Cilj nastojanja, odnosno sadržaj ovog istog, nalazi se u potvrđivanju trenda koji dokazuje iznad-provincijalnost. Znati šta je trend, biti u onome što je aktualno, znači ne pripadati provincijalnom-nacionalnom, znači biti u “svjetskim tokovima” i, samim tim, biti ime “planetarnog značaja”. Nacionalni provincijalizam ovdje je zamijenjen onim inter-nacionalim, razlike u bitnom nema.

    Inter-nacionalisti ne vjeruju ničemu i ni u što. Oni su na jedan način oslikani u onom liku iz Leoneovog filma, za kojeg se kaže da ne vjeruje ni vlastitim pantalonama, jer u isto vrijeme nosi i tregere i kaiš. Baš kao i u ovom filmu, oni jednako traže da se njima vjeruje, pritom uvijek računajući sa ljudskom zaboravnošću i time da će svaka današnja prevara biti već sutra zaboravljena. Kvazi-avangardizam koji se pritom ispoljava, jeste način na sa kojim se pridobijaju oni koji bi po svaku cijenu željeli pripadati avangardi. “Slušajte mene, ponašajte se kao ja, bit ćete avangarda!”, to je parola sa kojom inter-nacionalisti nastupaju kao trgovački putnici kulturne industrije.

    Na ovom bi pravcu bilo mogućno sagledavati direktne utjecaje koje kultura ima na politiku. Tamo gdje se ovo viđenje zbilje iskazuje kao dominantno ili kao nezaobilazno važna instanca javnosti, skoro u pravilu se radi o krajnje nesamostalnoj društvenoj zajednici i politici koja sama nije u mogućnosti samostalno nastupati niti u jednom pitanju. Bosna i Hercegovina je, vjerovatno, ako ne najbolji, a ono jedan od najboljih primjera za to.

    Inter-nacionalisti su majstori reciklaže, oni su promotori novih ambalaža i prepakirane robe. Marketinški agenti zaborava svoju funkciju ispunjavaju u tome da pruže uvjerenje da možete biti pjesnik bez obrazovanja, uzdajući se u “senzibilitet”, da možete biti znanstvenik bez čitanja i upučivanja u oblast, da možete biti obrazovani a da ne znate razliku između starog, srednjeg i novog vijeka, jednako nije važno znati ni kada počinje, a kada završava jedan, drugi ili treći. Inter-nacionalisti su brisači granica i uspostavitelji ograničenja. U ime ukidanja granica, oni uvode ograničenost, kao rezultat kritike tradicije, oni zagovaraju ne-mišljenje.

    Ovo se ogleda u tome da se ne polazi od mogućnosti da nešto što je na jedan način predstavljeno, na jedan način shvaćeno i uzeto za neki smjerokaz, može biti shvaćeno i na neki drugi način i može imati i neko drugo značenje. U tom smislu je tradicija izgubljena kao mogućnost novog, a realna vrijednost onoga što se prihvata za novo ili za neku novu mogućnost, jeste otklon od onog tradicionalnog. Na tom pravcu, primjerice, znanje grčkog ili latinskog jezika, nema vrijednost znanja rukovanja računarom. Jer korisnost ovog znanja nije mogućno izraziti u onome što zahtijeva modni trend i od toga nije mogućno napraviti predstavu u kojoj će biti iskazana snaga “negacije uma”.

    To je, recimo, ona kritika metafizike koja ovu prezire i “ukida” ne radi toga jer se kontekst njenog mišljenja iskazuje teorijski neprihvatljivim, već radi toga jer zahtijeva nešto više od “provjerljivosti” i identificiranja sa političkim pokretima. Naravno, pritom se na svaki način zaobilazi da je ideja podčinjavanja i vladanja drugima, u svim oblicima, postojala i prije metafizike, kao uostalom i prije drugih oblika kulturnog nasljeđa koje se, u nekom kontekstu, uzima kao mjesto rigidnih društvenih konzekvenci.

    Nemogućnost suočenja sa mišljenjem, ovdje vodi ka pokušaju da se ono učini suvišnim. Pokušaj ukidanja mašte u ime sprječavanja nekog mogućnog zla, osobenost je svih totalitarnih nastojanja i svih pokušaja afirmacije jednoznačnosti istine. Kritika ovdje postaje svrha sama sebi, odnosno ono što se naziva kritikom samo je medijska prezentacija jednog shvatanja kulture, u kojem je događaj nečega sveden na pseudo predstavu o tome što bi trebalo da se desi. Onaj ko se pritom usudi optužiti ovaj pristup za diletantizam, sam biva optužen da pripada mračnim silama prošlosti, “zastarjelom viđenju” i onome što sa moderni svijetom i suvremenošću nema ništa zajedničko.

    Platon ili Homer su ovdje samo imena za neki davni prapočetak nečega što će biti predstavljeno u nacionalsocijalizmu, staljinizmu ili nekom drugom totalitarizmu, te interes za njihovo djelo, izuzev ovog konteksta, nema veći značaj. Samo tvrdo određeni provincijalizam može, recimo, u godini u kojoj sve značajnije znanstvene zajednice obiljažavaju 200 godina od smrt Immanuela Kanta, reći kako danas u svijetu nema interesa za njegovo djelo. Arogancija inter-nacionalizma ide tako daleko da negira i mogućnost provjeravanja ovakvih informacija putem interneta i drugih sredstava razmjene informacija i komuniciranja.

    Inter-nacioonalizam je, na neki način, nacionalizam širih razmjera. On afirmira mišljenje o posvećenosti onih koji se upuštaju u njegove tokove i prihvataju pravila njegove igre. Pritom je dobrodošao svakoj politici anti-intelektualnog nastojanja, svakoj društvenoj tendenciji, drugim riječima, koja svoju perspektivu zasniva na ukidanju mišljenja i mogućnosti kritike. Inter-nacionalizam je način da mali odjednom postanu veliki, da provincijalci postanu značajni u najširim razmjerama, to je način da neznanje postane prednost, da nerad postane izvorište prosperiteta. U svemu tome, inter-nacionalisti svoju perspketivu vide u ukidanju drugih perspektiva.

    Na tom pravcu inter-nacionalizam se razaznaje izvan ideoloških okvira, izvan neke koncepcije koja bi bila izraz nekog smišljenog, ideologijskog pristupa ili sređenog nastojanja postizanja nekog cilja. On je način viđenja svijeta, način odnošenja prema svijetu i njegovog shvatanja. To je pristup u kojem se stvarima prilazi iz njihove neposredne predstavljivosti, gdje je viđenje zbilje određeno upotrebljivošću i korisnošću postizanja rezultata. Treba imati u vidu da se krajnji rezultat, ili krajnji cilj ovog pristupa nalazi u zadobijanju povlaštene pozicije i ukidanju onih mogućnosti koje podrazumijevaju izlazak iz zadatih okvira.

    Inter-nacionalisti svemu što je predmet njihove kritike ili suočavanja sa zbiljom u bilo kojoj formi, pristupaju sa aspekta transparentnosti smisla. Pokušaj nametanja transparentnosti ovdje se pripisuje nećemu što, u krajnjoj instanci, nije bilo okrenuto tome i nije imalo za cilj čak ni postizanje konačnog rezultata. Na tom pravcu inter-nacionalisti imaju odgovore prije pitanja, oni su problem riješili prije nego su ga i postavili. To je zapravo jedan novi oblik stare borbe za slobodu, koja je u stvari prikriveni put nametanja neslobode.

    U krajnjoj instanci, svaki pokušaj kritike inter-nacionalista završava optužbom za nacionalizam onoga ko kritikuje. Čak se i neskriveno pojavljuju stavovi prema kojim je neko nacionalista zato jer kritikuje inter-nacionalistu. Legitimitet jednog, koji je uspostavljen kritikom legitimiteta uopće, ovdje se pojavljuje kao garant nelegitimnosti suprotne pozicije. Stara formula, prema kojoj ko nije na našoj strani – protiv nas je, ovdje se pojavljuje u novom obliku, ali u jednako rigidnom nastojanju. Kritika identiteta, na taj način, postaje put ukidanja identiteta drugog, a nikako otvaranja novih mogućnosti. Inter-nacionalizam je, na taj način, krajnja instanca nacionalizma, po svem negativnim konzekvencama potpuno mu jednaka.

    Inter-nacionalisti su “mislioci” konteksta bez smisla. Za njih emotivnost nema smisla jer, u realnim odnosima, uglavnom producira poteškoće, ali ne postavljaju pitanje može li biti smisla bez emotivnosti. Oni se bave utvrđivanjem odnosa kao takvih, ne postavljajući pitanje čemu uopće ti odnosi. Oni problematiziraju umjetnost kroz tehniku izrade, ne govoreći o tome što se nalazi u samom djelu. Inter-nacionalisti su kritičari nacionalizma jer su ovu poziciju otkrili kao dobru funkciju, a ne radi toga jer su smisaono, dakle po vrijednosnim orijentacijama, izvan ovog konteksta. Svoje postojanje inter-nacionalisti nalaze u svojim protivnicima, zato su, radi produženja opstanka, neprekidno u potrazi za novim neprijateljima i novim načinima da iste produciraju, tamo gdje ih realno nema.

    Želja inter-nacionalista je da budu nešto drugo od onoga što jesu. Oni ne znaju tačno što bi to drugo trebali biti, ali pouzdano znaju da trebaju biti nešto drugo. Opravdanje za to nalaze u nemogućnosti da se “nešto bolje uradi ovdje”, da se promijeni situacija čijoj nepromjenivosti sami doprinose. Istovremeno, oni ne žele biti internacionalisti, jer to podrazumijeva da se bude određen nečim kao svojstvenošću, a što istovremeno zahtijeva neprekidno potvrđivanje. Inter-nacionalisti kao nacionalisti žele biti ništa, i u tome nalaze smisao negacije nacionalizma, odnosno podržavanja vlastitih nastojanja u kojima žele naći svoje potvrđivanje.

    U krajnjem inter-nacionalisti kritiku nacionalizma izvode iz kritike identiteta, smatrajući da je ova kategorija mjesto zasnivanja svih crnih stranica dosadašnje povijesti. Naravno, ovdje se ne radi samo o teorijskom pitanju koje je postavljeno na neku višu razinu, ili u nekom pogrešnom pravcu, nego prije svega o nastojanju da se promišljanje zbilje, kroz razumijevanje njenog sadržaja kao transparentnog u društvenim odnosima, svede na tehnologiju upravljanja i uspostavljanja shvatanja tog upravljanja iz neke, nikad do kraja određene, sheme tehnološkog procesa. Odatle dolazi fascinacija brojkama, tabelama i proračunima, iz koje se, i tamo gdje to nije potrebno ili nije mogućno, stvari svode na tehničku mjeru. Tehnika je pritom shvaćena iz cilja u čijoj je službi i koji određuje njene mjere.

    Razmatranje inter-nacionalista na ovom pravcu čini se da otvara jednu perspektivu viđenja kulturnih tokova prilagođenih poticajima potreba kulturne industrije ili industrije uopće. Kritika inter-nacionalista u tom smislu je kritika jedne tendencije određene kulturnom industrijom i nastojanjima koja, u svom polazištu, ne dolaze iz same kulture. Ona je potrebna upravo radi očuvanja perspektivističkih mogućnosti i ne zatvaranja u opcije krajnje ograničenog opsega. Ova kritika stoga nije način davanja podrške njenoj opoziciji, nego pravac na kojem se stvarne mogućnosti mišljenja, razumijevanja svijeta i kulturnog djelovanja uopće, ne vide niti u jednoj od krajnosti. Ovdje se najprije radi o upozoravanju na opasnost estradizacije kulture i znanosti i na taj način, pogotovo kada se radi o po opsegu “malim kulturama”, ugrožavanju njenog opstanka i razvoja uopće.

 
Anketa
: Početna :: Vijesti :: Članci :: Prijevodi :: Recenzije :: Impressum :