Drugog dana XXVIII Internacionalnog Hegelovog kongresa posjetitelji su imali priliku slušati prof. Pirmina Stekeler-Weithofera, prof. Samira Arnautovića i prof. Jureta Zovku.

Profesor Pirmin Stekeler-Weithofer je u svom izlaganju Nesvjesni duh religije i njegova sekularizacija u filozofskoj samosvijesti istakao da religija, kao puko implicitno znanje „po sebi“ o odnosu čovjeka i svijeta, još uvijek nije „bitak za sebe“ (Fürsichsein) znanja o nama samima, te da stoga nije u mogućnosti da samu sebe shvati kao jednu stvarnu, ne individualnu nego općenitu samosvijest čije je sopstvo uvjet ljudske egzistencije. Stoga je bitno razgraničiti, kako je navedeno u izlaganju, da Hegel ne govori o apsolutnom znanju kao nečemu „onostranom“ nego kao o znanju znanja. Nesvjesnost u božjem zakonu je, kako Stekeler-Weithofer naglašava, izrazito zanimljiva ako se smjesti u raspravu sa nimalo manje nesvjesnim svjetovnim zakonom u propasti, kako Antigone, tako i Kreonta - u kontekstu filozofske analize najdublje tragedije povijesti kulture ikada.

Fokus analize svog izlaganja Ukidanje vremena u Hegelovoj Fenomenologiji duha, profesor Samir Arnautović je usmjerio na posljednje poglavlje Hegelove Fenomenologije duha u kojoj je izloženo značenje pojma apsolutnog znanja. Profesor Arnautović je naglasio kako ukidanje vremena ujedno podrazumijeva i ukidanje stvarnosti kojoj ne treba vrijeme jer ona neposredno ovisi o duhu. U tom smislu će čisti pojam, kao znanje koje samo sebe zna, postati jedinom stvarnošću, i ta prva neposredna pojavna stvarnost se javlja u svojoj potpunoj negaciji i ukidanju.

Hegelova filozofija umjetnosti u kontekstu moderne bio je naslov izlaganja profesora Jureta Zovke koji je govorio o dobu ljudskog samopotvrđivanja i emancipacije od teološkog apsolutizma, kao i o okolnostima u okviru kojih umjetnost pronalazi „novog sveca“ u svemu onome što je „humanus“. Stoga je bitno postaviti pitanje o tome kako se umjetnost, koja je iscrpila svoje mogućnosti da bude „najviša potvrda duha“ ponovno potvrđuje u okviru jedne epohe koja se oslobodila misije teofanije, istakao je profesor Zovko.

Treći dan kongresa smo na plenarnim izlaganjima imali priliku slušati prof. Hans Peter Grosshansa, prof. Vahidina Preljevića i prof. Violettu Waibel.

Profesor Hans Peter Grosshans je sa svojim izlaganjem Die Religion in der Moderne skicirao Hegelovu rekonstrukciju povijesti religije koja svoju kulminaciju ostvaruje u protestantizmu, te govorio o uvjetima kojima treba da odgovara jedna religija moderne kako ne bi ostala samo reliktom prošle epohe, kao i o statusu Hegelovih razmatranja raznolikosti vjerskog života u današnjem globalnom svijetu.

Analizirajući povijesno-filozofske tendencije Hegelove filozofije umjetnosti u izlaganju Hegel i paradigma napretka estetske moderne, profesor Vahidin Preljević je ukazao na niz pitanja koja su sačinjavala težište ovog rada. Ponajprije, tu je pitanje o odnosu paradigme napretka estetske teorije, ali i prakse moderne i Hegelovog određenja lijepog kao i njegove teze o kraju umjetnosti, te pitanja o tome koliko je jak udio tradicije klasicizma u Hegelovom određenju umjetnosti, koja su u konačnosti vodila eksplikaciji pojma specifičnog moderniteta Hegelove estetike.

U izlaganju Hegel i tragičko i moderna, profesorica Violetta Waibel je Hegelovu tezu o nesuvremenosti umjetnosti koja je prevaziđena mišljenjem čistog uma, konfrontirala s pitanjem o oblicima svijesti, koje veliki fenomenolog svijesti, Hegel, nije predvidio ili ih nije mogao predvidjeti. Profesorica Waibel govorila je o tome kao o centralnom pitanju estetike subjektiviteta kod Hegela i u moderni, pretvorivši time to pitanje u središte svog izlaganja.

Četvrti i ujedno posljednji dan kongresa obilježilo je izlaganje prof. Dalfertha.

Profesor Ingolf Dalferth je svoje izlaganje bazirao na Hegelovom djelu Osnovne crte filozofije prava. Dalferthovo izlaganje, Hegelova filozofija na putu ka moderni – između konačnog i beskonačnog mišljenja, koje se sastojalo iz tri tematski povezane jedinice, razmatralo je pitanja o tome šta znači misliti stvarno u vremenu, u kojem odnosu stoje bivstvo, ideja i pojam, te kakva je funkcija ideje boga s obzirom na Hegelovo shvatanje filozofije. U zaključnom dijelu pažnja je posvećena raspravi o tome da li Hegelovo shvatanje filozofije možemo smatrati aktualnim.